|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Čitam i slušam, draga
Mare, kako i vas tamo preko oceana drma financijska kriza, pa ne mogu od brige
spavat. Drugo smo mi, nas drma od kada smo se rodili, pa smo se navikli, kao
magare na samar. Kriza je kod nas redovito stanje, a drma nas nešto sasvim
drugo. Lijepo i dugo! Ovo sam dodala samo da ne zabasam u politiku, jer je tamo
velika gužva, a ja volim osamu. Doduše…
Zadnjih desetak dana bila sam sama u
kući i nisam se osjećala ugodno. Prošlo me uživanje u samoći. Uvečer bih
organizirala spavaćica party, znaš ono, zovnula bih pet šest prijateljica, po
zanimanju svekrva ili punica, pa bismo ostajale u lijepim pričama do duboko u
noć. Sve naše priče svodile su se na ogovaranje nevjesta i hvaljenja sinova, a
zatim bi za promjenu punice ogovarale zetove, a hvalile kćerke. Citiram sukus
naših sijela iz usta kume Ruže:“Žene moje, gledam svoga Marina, sve po kući
radi, ugađa ženi kao da je kraljica, baš mi ga žao, ali sam je izabrao, pa neka
poteže. Govorila sam ja njemu, sjetio se sada kad je kasno, što će od djece. Za
razliku od njega, kćerka mi se dobro udala: zet sve radi po kući, ona samo
gleda sapunice. Treba tražit takvog zetuku“, govori Ruža i pogađa misli svih
nas. Iskoristila sam i ja priliku što su mi nevjeste otputovale, pa sam se malo
izjadala. Nisam smjela puno, jer starijim ženama nije vjerovati, može me koja
izdati, pa eto ti smutnje, ako ne i nešto gore, kao u Lekića svatovima. Mare,
ono što ne možeš pročitat u novinama, čuti na televiziji, to čuješ na sijelima,
u tračevima, a to je, vjeruj mi, puno zanimljivije od ovih svjetskih događanja.
Elem, priča kaže, ma ne kaže
priča, nego Jela priča kako je bilo lijepo u tim svatovima, jelo se, pilo,
plesalo i pjevalo cijelu noć. Pjevača bilo kao u pjesmi-pet. Svitalo je, pucala
zora, mladenci otišli, svatovi se polako razilazili, a kumovi, koji su
dogovorili s pjevačima zabavu i plaću, navalili da i dalje sviraju i pjevaju.
Umorni pjevači tražili su samo novac i da idu. „Samo svirajte i pjevajte, vi
ćete svoje dobit, sigurno“! ponavljali su im pijani kumovi, ohrabreni s još
nekoliko pijanih momaka. Pjevače je već izdalo grlo, a svirači iznemogli. Onda
su ih ovi pijanci dograbili, pretukli i izbacili pred hotel, smijući im se:“
Jesmo li vam rekli da će te svoje dobit i-jeste li dobili, je li vam dosta,
hoćete li joooššš“, vikali su za zabavljačima, dok su ovi bježali. Ove ne-zgode
ne možeš vidjeti na televiziji. Tamo ti sada svaka emisija počinje sa onim
profesorima i lažnim diplomama, pa više ne znaš jesu li lažni profesori,
studenti, diplome, sve nešto udrobljeno. Tebe zanimaju pojedinosti o tome, a
mene samo pojedinac u tome. Pogađaš-moj Tajnik! Pisala sam ti da je na nekom
dalekom studijskom putovanju, a on ti je bio maher za upisivanje na fakultete,
za kupovanje ispita, ali u svoj ovoj gužvi, njegovo ime ne čuh!? Čujem se s
njim, redovito zove, ja mu ništa o njegovim kolegama ne govorim, on ništa ne
pita i tako razgovor teče o ljepšim osjećanjima. Kratko mi je kazao da mora
produljiti boravak na drugom kontinentu, nešto važno završiti, da se ne ljutim,
da misli na mene, da jedva čeka. Ma mislim i ja na njega, lažem mu, naravno, po
onoj : „Misli, dragi da za njime letim, kad ga vidim onda ga se sjetim“.
Znaš
mene, uvijek imam nekoga u pričuvi, a javio mi se, nakon sto godina, i
Honorarac. Odmah je počeo s isprikama i kuknjavom kako ga boli, kako puno radi,
kako nema vremena, kako je u struci jako
tražen, pa ne može biti i mažen, a nije da ne bi došao. Ne moram ti pričati sve
muške isprike kad ih prestignu godine, izda snaga, a ne žele priznati. Pametuju
li pametuju, znaš po tom svome starkelji, nemoj da me čuje. Osim toga, meni je stalo do Honoraca upravo radi njegovih
zlatnih usta i dugog jezika, samo što on ne vjeruje. Ne vjeruje ni kada mu
posvećujem svoje stihove, one najljepše, kada mu pojem da je ljubav satkana od
zlatnih niti, da naši prsti čarobnu mrežu pletu, da je dovoljno da nam se
pogledi sretnu , da se u njegovim zjenicama najbolje ogledam…Na to sve on
zauzme pozu, udari prozu i-milina ga je
slušati! Vidiš što me baca u bunilo svako malo, draga moje Mare, posebice ovako
uz jesen, kada naglo zahladi,a ja još zagrijana i zaigrana, je li sramota reći
zaljubljena. Nije, znam da nije, jer sve prolazi, samo je ljubav vječna! I
plastika, dodao bi onaj moj cinik.
Dobro, Mare, čujem te kako gunđaš na
ovo moje lamentiranje o ljubavi, a tebe zanima politika. Lijepo sam ti pisala
da doletiš, sad kad su laste odletjele, da se kandidiraš za načelnicu, da
doneseš svježinu u kapitalu i veliko iskustvo u biznisu, da i nas počne drmati
tvoja financijska situacija, možeš je zvati i krizom, jer ti ne znaš što ta
riječ znači. Nisi htjela u našu politiku, pa nam sada Ivan mora biti načelnik.
A naš Antiša? Malo se rotira, a opet visoko kotira. Neka, neka svoga i u gori
vuka, valja on meni, valjam ja njemu, valjamo jedno drugom na veliko, o čemu ću
ti pričat kada prođu izbori, jer kod mene je jednomjesečna predizborna šutnja. Važno
je da ćemo mi svoje dobit! Ti me navedeš na grijeh, pa progovorim. Malo, ali
priznaj-pametno! Samo da me ne čuje moj Honorarac, kojemu gangam: „Obolio tko
me je volio, Bože mili je li ozdravio?“ Budi mi zdrava i vesela, Mare draga,
kao što sam i sama.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1835) |
