Mary od Anđe: pisma preko oceana:
Trenutačno ti je kod nas vrijeme bezvlašća:jedni trebaju otići, drugi doći, a nitko se s mjesta ne pomiče, osim bistrih lovaca koji love u mutnom!
Osvane, Mare draga,
svakomu od nas, poneko lijepo, vedro i toplo jutro, kada nas prelije neka
milina, kad se osjećamo lagani, čini nam se kako imamo krila i da ćemo svaki čas poletjeti. Tako se ja jutros
osjećam, pa je ovo jedno od mojih, ne baš čestih, sretnih jutara. Ne želim
znati razlog tomu, dođe mi, naprosto,
vrištati od nekakvog ushićenja, zadovoljstva. I da nisam sjela odgovoriti tebi
na pismo, možda bih i pola dana samo sjedila, u nebo gledala i zahvaljivala
Bogu što mi je darovao još jedan lijep dan. Ali, čim počnem pisati i
razmišljati, svašta mi padne na pamet i pokvari božanstvenu ljepotu početka
novoga dana. Kao kad odem spavati prije ponoći, a spavat mi se ne da, pa
razmišljam o nekomu poznatom, dragom i dalekom, želeći ga prizvati u svoje
snove, a onda netko mlad i neobuzdan, ili možda star i pijan, naglo zakoči vozilom
na ulici, od škripe mi se zaledi krv, naglo prekinu lijepe misli, ne znam više što
je java, a što san, pa budna dočekam novi dan, koji mi nitko ne može učiniti
lijepim. Doduše, u takvim danima kao da doista netko slaže ružne vijesti,
nevesele događaje, tužne uspomene, pa sam cijeli dan nizašto. Danas jesam za
svašta, pa čim ti pobrojim što sve ima novoga, poći ću u planinu, u šumu, tamo
da ga nađem, kako je nekada davno pjevao naš miljenik. On je u šumi tražio
djevojku, a ja se na naš Vran, u našu Modrušu, ne bih usudila sama, pa ću
tražiti-zovnuti prijatelja, da me čuva od vukova i nepodnošljiva sjaja očiju
šumskih nemani, koje vire iza svakog grma. Ovako u jesen, kad se lišće počne
prelijevati čudesnim bojama, kad čujem i ćutim kako pod nama šušti žuta
prostirka, a pršti granje i ječe suvarci , kad nas večer na Blidinju odvede u
daleku bajku, gdje sunce na zalasku pozove mjesec i sve zvijezde biti
svjedocima divoti Života u prostranom Božjem vrtu…
Vidiš, Mare, kako mene uhvati romantika
na čistu miru, mirna kakva jesam, čim pomislim na šumu, podivljam! Baš me je
sada trebao zovnuti Honorarac, još uvijek bolećiv i nekako cmizdrav, ali narcis
svoje vrste i neće jasno reći kako mu je stalo do mene, jer to nije muški. Niti
trepnem, niti zapletem jezikom, kažem da mi je stalo do njegovog zdravlja, do
njegove lijepe priče, mudrovanja, ali više ne do ludovanja s njim, prošlo me to,
jer vrijeme i daljina brišu tragove drage ludosti, a Tajnik se našao pored mene
u samotnom trenutku. Kada bih mogla slušati Honoračeve priče iz Tajnikovih
usta, bilo bi to savršenstvo, ali nitko nije sve sastavio. Sad se sjetih onih
naših djevojačkih sanja „ s dragim spati, s majkom večerati“. Tako je sanjala i Marijana, naše Jurke unuka.
Roditelji su joj bili u Njemačkoj, nju baka čuvala, odgojila, školovala, ali i
razmazila. Zaposlila se Marijana u našem mjestu, a Šime s gornjeg kraja
privezao se za njezin donji kraj ( tako je Jurka govorila), „svezo je se ko
đava krsta“. Obrlatio Šime Marijanu i udala se ona za njega, a svako jutro eto
ti je kod bake na doručak i stalno govori protiv Šime: te ovakav, onakav, ona
bi se razvela, ali trudna je i neće da se dijete rodi izvan braka, neka zna tko
mu je otac. Rodila Marijana sina i mislila promijenit će se Šime, a on po
starom: ne radi, pije- od birtije do birtije.
Jurka je tješila unuku, po naški, ono „Dušo moja, sama pala, sama se
ubila, rekla sam ti ja da brak nije uprti-rasprti, nego uprti do smrti, moraš
štošta pretrpjet, kad on galami ti šuti, a ako ne možeš ti nalij vode u usta,
što ćeš sada, ajde se sramoti, lipo sam ti i na vrime govorila…“ i znaš već te
utješne riječi naših baka. Koje više nitko ne poštuje, a kamo li će Jurkina
mezimica, pa zaprijeti Šimi rastavom, odlaskom baki. Šime i ne sluša njezine
prijetnje, odmahuje rukom, a Marijana, u bijesu, ispali zadnji adut:“ I samo da
znaš, neću otići sama, nego ću i sina povesti“! „Ženo Božja, jašta ćeš nego
povesti, ta nećeš ga meni ostaviti. Nije ti ovo sapunica pa da se na sudu
borimo za dijete, nema kamera, zbogom malena“, gotovo pjevušeći, odmahuje rukom
Šime.
Neću o politici, jer ti je kod nas
sada stanje, kako se ono stručno kaže- interregnuma, bezvlašća, vrijeme
nevremena između dvije vlasti: bezvlašća-stari odlaze, a novi dolaze, ali se
još nitko s mjesta ne pomiče. Tu sad bistri lovci love u mutnom, a znaš mene-ne
mogu ni gledati, a kamo li gaziti vodu prljavu! Koja se i nakon jesenje kišice
skuplja po ulicama, pa bez ribarskih čizama ne možeš ni do trgovine pokraj
glavnog trga! Što se smiješ, imat ćemo mi sada i lijepo uređen trg, i čiste
ulice, i mnogo toga lijepoga, dobroga i čistoga, kad dođe nova vlast, vlast
ti-ljubim, umalo ne rekoh, ah..! Bolje je svašta pojesti nego svašta reći,
rekli bi naši stari.
A ja, draga moja,
kako ti napisah, odoh u šumu odmarati oči od pisanja, pa na Blidinje brojiti po
mraku zvijezde i pjevati: „Moj dragane, zvijezdo sjajna s neba, kad si sa mnom
svijeća mi ne treba“. Tebi, Mare draga, brokerice stara, sada treba stotine
svijeća, jer moraš gledati burzovna izvješća. Netko mora i to, a ja ne bih,
hvala!
TVOJA ANĐA
(čitanja 1827) |
