|
 Mary od Anđe: pisma preko oceana
Znaš da volim Život i volim ljude i
živjet ću do volje Božje, ali priznajem, bude trenutaka kada zavidim onima što
su stigli do kraja i što su otišli „ s ovoga svijeta na bolji“
-Bože sačuvaj, da
nas tko sluša sa strane, rekao bi da smo svi ludi! Ćaća nam u drugoj sobi još
leži na odru, još se nije ni ohladio, a mi kao da smo u cirkusu- rekla je teta
Marija i prasnula u smijeh. Dvije druge tetke, Marijine mlađe sestre i sestre
moga oca Ivana, na trenutak su se uozbiljile , potom stavile dlan na usta, i počele se smijati, samo što im se
zubi nisu vidjeli. Moj otac , najstariji od šestero djece djeda Stanka i bake
Matije, pokušao je strogim pogledom, ali usana malo iskrivljenih u osmjeh,
utišati tetke.
-Ubio vas Bog lude, kakav vas je
smijeh spopao. Izađite pred kuću ili idite u brdo dok vas to prođe. Ti Lucija
idi tamo u sobu, uz ćaću nema nitko od nas. Ako je došla Roška neka počne
molit, duga je noć. Mogli bi iznijet stolove i pred kuću, neće svijet imati
gdje sjesti. Reci Kreši da se pobrine da ljudima ništa ne fali, ta ne umire nam
ćaća svaki dan, ha,ha- tu otac prasne u smijeh, a tetke jedva dočekaše i
prolomi se grohot kućom u kojoj je na odru ležao djed Stanko, za života strog,
ali pravičan.
Odlazim u sobu gdje u mrtvačkom kovčegu leži djed. Orahovo
drvo blješti se pri jakom svjetlu lustera. Plišanim pokrivačem, s čipkom
uokolo, prekriveno je tijelo do pojasa. Iznad toga sklopljene ruke, oko njih isprepletena krunica. Na djedu
odijelo , modro, modre boje je i kravata na bijeloj košulji. Usne mu malo
modrikaste, sav je u tonu. Lice blijedo, pa se doima mnogo mlađim od devedeset
godina, koliko je djed imao prije tjedan dana kada je proslavio rođendan. Ma
nije on slavio, nije bio ni od kakvog slavlja, ali je moj otac izvodio svoje
vragolije s devedeset svijeća zabodenih u veliku tepsiju u kojoj je bila pita
od sira, ispečena pod pekom, djedov specijalitet...
Mare moja draga, znam da se čudiš
što ovo pišem, jesam li posenilila ili ne daj Bože skrenula? Ništa od toga,
samo sam ti prepisala početak svoga romana u rukopisu, a kad si ovo pročitala
onda znaš o čemu pišem. Tebi je u njemu sve poznato: i ljudi, i ozračje, i običaji.
Ni tvoja uloga nije zanemariva, ali neću više o romanu, nego o današnjem danu,
odnosno sutrašnjem blagdanu Svisvetih i Dušnom danu ili Danu mrtvih. Blagdan
Svisveti najčešće se kod nas spominjao po nečijem rođendanu, žene su uvijek
govorile da se netko rodio uoči Svisveti, licem na Svisvete, pa kako je zapušio
snijeg oko Svisvetih i nečije ovce uginule…
Okolišam ja, Mare, oko Svisvetih samo
da ne pišem o Dušnom danu, jer me taj dan sjećanja preplave. Sjećanja na
najdraže, koji počivaju na nekoliko groblja, a na sve trebam doći. Zašto baš
taj dan, ako tijekom godine redovito idem na groblja dragih, palim svijeće,
stavljam cvijeće, molim im za dušu i malo popričam s njima. Jesam, popričam,
ako sam sama tada glasno izgovaram sve što im imam reći, a ako je netko sa
mnom, tada mislima želim doprijeti do njihovih duša. Na Dušni dan dođem na
groblje običaja radi, jer svi tada idu, a veliki broj njih samo tada. Stignu sa
svih strana, s velikim buketima cvijeća, svijećama i lampionima, pa je
najljepše na groblju noći, kad se svijet raziđe, a stotine svijeća obasjava
tisuće cvjetnih latica, križeva, likova i slova na spomenicima. Čarobna slika,
mir i tišina. Godinama već uhvatim sebe u mislima kako bi bilo lijepo u takvoj
noći, na tom mjestu, leći pokraj najdražih i zaspati bez buđenja.
Znaš da volim Život i volim ljude i
živjet ću do volje Božje, ali priznajem, bude trenutaka kada zavidim onima što
su stigli do kraja i što su otišli „ s ovoga svijeta na bolji“. Često se, zato,
pitam: zašto žalimo, zašto plačemo za onima koji umru, čak iako nam nisu
najbliži rod? Sam Bog i moj jastuk znaju koliko sam suza prolila za mrtvima,
koliko besanih noći provela tražeći odgovor na pitanje: zašto je baš on morao
umrijeti, otići u najljepšoj mladosti? Znam da svi imamo takvih pitanja ako nam
je netko blizak umro mlad i iznenada, rekli bismo na čistu miru i sigurna sam
da nitko nije dokučio odgovor. Slaba nam je utjeha da je bio draži Bogu nego
nama i da što je od Boga slađe je od meda. Kažu i da vrijeme šiva žalost, ali
je loš kirurg za slomljeno srce! Rane dugo i teško zacjeljuju.
Lijepo je, kažu i to,
kada se umire po redu, kada odrasla djeca na vječni počinak isprate roditelje,
ali zašto je često obrnuto? Zato sam ti i početak ovoga pisma počela opisom
smrti djeda, gdje žalost nije velika, pa se u našim krajevima, a to znaš i
sama, za vrijeme bdijenja kod mrtvaca starije dobi, ljudi baš lijepo ispričaju,
pa, zašto ne priznati-i nasmiju. Taj smijeh kod bdijenja i osmijeh kod ljudi
koji se vraćaju sa sprovoda uvijek mi je bio zagonetan: jesu li ljudi sretni
što ovaj put oni nisu izvukli kartu u jednom pravcu ili…?
Draga moja Mare, ne zamjeri, ali ovi
su mi dani uvijek sjetni, tu sjetu pojačava i jesenja kiša , a i ulica prema
groblju prekrivena otpalim lišćem. Pogled prema nebu zaustavi se na golim
granama drveća, noge postaju olovne,
korak težak, zato „Kad se sjetim tko mi je u grobu, crna zemljo gazit te ne
mogu“. Mogu ovo napisat, ali nikako zapjevat. Dan je sjećanja i molitve za duše
naših pokojnih, pokoj vječni daruj im Gospodine! A tebi , draga, neka da
zdravlje i veselje.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1694) |
