|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Ne nadaj se, neću o politici, jer
upravo do mene dopire miris snijega, koji će prekriti sve prljave tragove,
blatnjave putove, ružne uspomene, odagnati crne misli i sve zaviti u snježnu,
bijelu čaroliju. Pa ću krenuti u šumu tražiti smiraj među kitnjastim borovima i
vitim jablanovima
Jesenskoga jednog
dana, dobih pismo od dragana…haha. Ma kakvog dragana, od tebe, Mare draga, jer
je još samo nama dvjema do dopisivanja, razmijene informacija, misli i
sjećanja. Prvi dio tvoga pisma, ovo o ekonomskoj krizi kod vas, pročitala sam samo dijagonalno, jer me to ne
dira. Čim sam vidjela neke brojke i postotke, odmah sam se sjetila profesora
matematike, da, onoga iz gimnazije. Mlad, u trapericama, košulje raskopčane,
ili do pola skopčane preko dlakavih grudi, što je nas šiparice izluđivalo. Sada
znam da nam je sve to namjerno radio, ali, daj Bože pameti u tim godinama. Sve
smo mi imale po jednog „svog“ profesora, pa smo se za njega svađale, izmišljale
avanture s njim, ali smo, baš zato, njegov predmet obožavale, učile i željele
mu dokazati kako smo pametne, kako smo ga vrijedne. Kada bismo iz usta našeg
simpatikusa čule pohvale na svoj račun, bilo je to ravno, u kasnijem godinama,
vrelom poljupcu. Luda i bezbrižna mladosti. Kad ja svom profesoru matematike,
umjesto rješenja zadataka, u zadaćnicu napisah pjesmu, pa mi on uz jedinicu iz
matematike, napisa i peticu iz poezije, pa gimnazija poče pričati o tomu, dođe
do direktora, ovaj nas pozva na raport, zabrani profesoru dolaziti u
trapericama, zakopča mu košulju, nama produlji minice, zavalja se priča po
gradu. A sve nizašto! Zbog naivnih stihova: „Otkopčaj košulju i stani// danas ti
kažem voljet ću te sutra// a sutra-voljet ću te do jutra“! Često sretnem tog
dragog profesora, još se dobro drži, ali kad ide ulicom stalno nešto broji,
računa, malo ga je uzelo, godine čine svoje.
Znaš što mi je žao? Što se nismo
uspjeli dogovoriti ovoga ljeta okupiti i proslaviti 35 godina mature. Neke naše
kolegice, još neudane, kao da je to sramota, ne žele biti generacija s nama
bakama, a neki kolege srame se behara u kosi. Kao da sve to nije Božje davanje.
Meni će, evo (znam da znaš, ali nije na odmet podsjetiti te!), za koji dan
40-ti rođendan i ne stidim se priznati kako će mi se uskoro sastati godine
mature s godinama starosti, ali i to je normalno-naprosto mi se ne da prijeći u
pedesete, od četrdesete ni makac, pa komu pravo, komu krivo! Neće meni, a nadam
se ni tebi, nitko određivati koliko ćemo godina imati i koje rođendane slaviti,
a obljetnice mature preskakati!
Dok te podsjećam na ove crtice iz
mladosti, a još daleko od starosti, sve mislim neću, ali hoću ti napisati ono
što ni sama sebi ne želim priznati-volim prirodu i sva njezina godišnja doba,
ali ne volim ovaj mjesec, mjesec studeni, hladni , ledeni, pa iako ove godine
evo prolazi i bez leda i bez studeni, ja jedva čekam da mu bude kraj. Možda
zato što ima obično ime, studeni, bez imalo romantike, pa ne znam kako je mene,
romantičarku, zapalo roditi se u tom mjesecu!? Mjesec je to koji nemilosrdno
otkida i posljednji listić s drveća, koji više ne može šuštati pod nogama, a
pogled prema nebu sudara se s golim granama, kao s rukama mrtvaca koji nas
dozivaju. Podsvjesno me studeni podsjeti na mrtve, a drage, na prolaznost
Života u kojemu smo samo hodači u potrazi za peronom s kojega kreće posljednji
vlak za vječnost. Vidiš, Mare draga, da i mene optimizam nekada napusti, a
uhvati me sumorno raspoloženje mjeseca
studenog, pa mi ledeno oko srca, vrela krv prestane žuboriti mojim venama i počne militi kapilarama, a po
glavi mi se vrzmaju oni tužni stihovi:“Tuga mi se oko srca svila, da je voda ja
bih je prolila“.
Znam ja kako mi ne šalješ čekove za
pisma koja će te stegnuti oko srca, nego za vedre rečenice koje će te osvježiti
nakon napornog dana zbrajanja i oduzimanja, množenja i dijeljenja velikih
brojki. Oprosti, ali dođe i meni neko nezgodno jutro, nastupi i kod mene
recesivno osjećanje i zavitla me u depresivno stanje, ali, hvala Bogu, ne drže
me dugo kao gospodarska recesija. Mi je, doduše, ne osjećamo, jer ona ne dotiče
one koji su davno probili dno izdržljivosti! Ne nadaj se, neću o politici, jer
upravo do mene dopire miris snijega, koji će prekriti sve prljave tragove,
blatnjave putove, ružne uspomene, odagnati crne misli i sve zaviti u snježnu,
bijelu čaroliju. Pa ću krenuti u šumu tražiti smiraj među kitnjastim borovima i
vitim jablanovima. Pod nogama će pucati snijeg cilac, a pred očima bjelina. U
vikendici u Grlima ( to je šumoviti predio Vrana, nisi, valjda, zaboravila?!)
naložim vatru, ispečem pole, sira ne manjka, a bit će i vina. Ne pijem ja, ali
ima tko će! Jesam, ovo ti namjerno pišem kako bi i ti meni (nama) zavidjela na
nečemu, uvijek pronađem nešto lijepo u našem kraju, u ovoj našoj, ali samo
političkoj,razjebini. U šumi, mnogi će reći da mi je tamo i mjesto, dočekat ću
da zasija prosinac, mjesec adventa, radosnih iščekivanja i blagdanskog ugođaja,
gdje ću slušati zvuk zvončića, a ne novčića. Ja sam i prije božićne ispovijedi
olakšala dušu pišući tebi, draga Mare, a ti, budi odlučna kao što si pametna,
sprti stvari i na aerodrom, pa pravac u naše šume. Kakav grad, kakvo selo, sve
je to dobrano opustjelo i postalo neveselo! Ne zamjeri, draga, što je i moje
pismo ozbiljno, tko je vidio smijati se u studenom!? Zato:“Ide Božić, idu
sretni dani, ljepše će nam biti nego lani“, jer da nije vjere, nade i ljubavi,
Život bi bio-ma ne bi ni bio. A ti meni budi zdrava i, unatoč svemu, vesela,
kao što i sebi želim!
TVOJA ANĐA
(čitanja 1991) |
