Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana 

Ne nadaj se, neću o politici, jer upravo do mene dopire miris snijega, koji će prekriti sve prljave tragove, blatnjave putove, ružne uspomene, odagnati crne misli i sve zaviti u snježnu, bijelu čaroliju. Pa ću krenuti u šumu tražiti smiraj među kitnjastim borovima i vitim jablanovima

       Jesenskoga jednog dana, dobih pismo od dragana…haha. Ma kakvog dragana, od tebe, Mare draga, jer je još samo nama dvjema do dopisivanja, razmijene informacija, misli i sjećanja. Prvi dio tvoga pisma, ovo o ekonomskoj krizi kod vas,  pročitala sam samo dijagonalno, jer me to ne dira. Čim sam vidjela neke brojke i postotke, odmah sam se sjetila profesora matematike, da, onoga iz gimnazije. Mlad, u trapericama, košulje raskopčane, ili do pola skopčane preko dlakavih grudi, što je nas šiparice izluđivalo. Sada znam da nam je sve to namjerno radio, ali, daj Bože pameti u tim godinama. Sve smo mi imale po jednog „svog“ profesora, pa smo se za njega svađale, izmišljale avanture s njim, ali smo, baš zato, njegov predmet obožavale, učile i željele mu dokazati kako smo pametne, kako smo ga vrijedne. Kada bismo iz usta našeg simpatikusa čule pohvale na svoj račun, bilo je to ravno, u kasnijem godinama, vrelom poljupcu. Luda i bezbrižna mladosti. Kad ja svom profesoru matematike, umjesto rješenja zadataka, u zadaćnicu napisah pjesmu, pa mi on uz jedinicu iz matematike, napisa i peticu iz poezije, pa gimnazija poče pričati o tomu, dođe do direktora, ovaj nas pozva na raport, zabrani profesoru dolaziti u trapericama, zakopča mu košulju, nama produlji minice, zavalja se priča po gradu. A sve nizašto! Zbog naivnih stihova: „Otkopčaj košulju i stani// danas ti kažem voljet ću te sutra// a sutra-voljet ću te do jutra“! Često sretnem tog dragog profesora, još se dobro drži, ali kad ide ulicom stalno nešto broji, računa, malo ga je uzelo, godine čine svoje.

          Znaš što mi je žao? Što se nismo uspjeli dogovoriti ovoga ljeta okupiti i proslaviti 35 godina mature. Neke naše kolegice, još neudane, kao da je to sramota, ne žele biti generacija s nama bakama, a neki kolege srame se behara u kosi. Kao da sve to nije Božje davanje. Meni će, evo (znam da znaš, ali nije na odmet podsjetiti te!), za koji dan 40-ti rođendan i ne stidim se priznati kako će mi se uskoro sastati godine mature s godinama starosti, ali i to je normalno-naprosto mi se ne da prijeći u pedesete, od četrdesete ni makac, pa komu pravo, komu krivo! Neće meni, a nadam se ni tebi, nitko određivati koliko ćemo godina imati i koje rođendane slaviti, a obljetnice mature preskakati!

            Dok te podsjećam na ove crtice iz mladosti, a još daleko od starosti, sve mislim neću, ali hoću ti napisati ono što ni sama sebi ne želim priznati-volim prirodu i sva njezina godišnja doba, ali ne volim ovaj mjesec, mjesec studeni, hladni , ledeni, pa iako ove godine evo prolazi i bez leda i bez studeni, ja jedva čekam da mu bude kraj. Možda zato što ima obično ime, studeni, bez imalo romantike, pa ne znam kako je mene, romantičarku, zapalo roditi se u tom mjesecu!? Mjesec je to koji nemilosrdno otkida i posljednji listić s drveća, koji više ne može šuštati pod nogama, a pogled prema nebu sudara se s golim granama, kao s rukama mrtvaca koji nas dozivaju. Podsvjesno me studeni podsjeti na mrtve, a drage, na prolaznost Života u kojemu smo samo hodači u potrazi za peronom s kojega kreće posljednji vlak za vječnost. Vidiš, Mare draga, da i mene optimizam nekada napusti, a uhvati me sumorno raspoloženje mjeseca  studenog, pa mi ledeno oko srca, vrela krv prestane žuboriti  mojim venama i počne militi kapilarama, a po glavi mi se vrzmaju oni tužni stihovi:“Tuga mi se oko srca svila, da je voda ja bih je prolila“.

              Znam ja kako mi ne šalješ čekove za pisma koja će te stegnuti oko srca, nego za vedre rečenice koje će te osvježiti nakon napornog dana zbrajanja i oduzimanja, množenja i dijeljenja velikih brojki. Oprosti, ali dođe i meni neko nezgodno jutro, nastupi i kod mene recesivno osjećanje i zavitla me u depresivno stanje, ali, hvala Bogu, ne drže me dugo kao gospodarska recesija. Mi je, doduše, ne osjećamo, jer ona ne dotiče one koji su davno probili dno izdržljivosti! Ne nadaj se, neću o politici, jer upravo do mene dopire miris snijega, koji će prekriti sve prljave tragove, blatnjave putove, ružne uspomene, odagnati crne misli i sve zaviti u snježnu, bijelu čaroliju. Pa ću krenuti u šumu tražiti smiraj među kitnjastim borovima i vitim jablanovima. Pod nogama će pucati snijeg cilac, a pred očima bjelina. U vikendici u Grlima ( to je šumoviti predio Vrana, nisi, valjda, zaboravila?!) naložim vatru, ispečem pole, sira ne manjka, a bit će i vina. Ne pijem ja, ali ima tko će! Jesam, ovo ti namjerno pišem kako bi i ti meni (nama) zavidjela na nečemu, uvijek pronađem nešto lijepo u našem kraju, u ovoj našoj, ali samo političkoj,razjebini. U šumi, mnogi će reći da mi je tamo i mjesto, dočekat ću da zasija prosinac, mjesec adventa, radosnih iščekivanja i blagdanskog ugođaja, gdje ću slušati zvuk zvončića, a ne novčića. Ja sam i prije božićne ispovijedi olakšala dušu pišući tebi, draga Mare, a ti, budi odlučna kao što si pametna, sprti stvari i na aerodrom, pa pravac u naše šume. Kakav grad, kakvo selo, sve je to dobrano opustjelo i postalo neveselo! Ne zamjeri, draga, što je i moje pismo ozbiljno, tko je vidio smijati se u studenom!? Zato:“Ide Božić, idu sretni dani, ljepše će nam biti nego lani“, jer da nije vjere, nade i ljubavi, Život bi bio-ma ne bi ni bio. A ti meni budi zdrava i, unatoč svemu, vesela, kao što i sebi želim!

TVOJA ANĐA

Komentari (0)