Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Poštovani posjetitelji,

Mnogi posjetitelji našega Portala zvali su ili pisali tražeći načina kako pomoći obitelji Andrić. Njima ponos nije dopustio izrijekom tražiti pomoć, ali mi znamo kako im je ona potrebna, zato:

KUNSKI RAČUN KOD ZAGREBAČKE BANKE:2360000-3222921192

(na ime Mare Andrić)

DEVIZNI RAČUN: IBAN

HR95236OOOO3229070848

SWIFT COD:ZABAHR2X

Prošli Kalvariju

Uz pomoć Boga i majke koja je sa sinom proživjela kalvariju. Mirko već pomalo stoji na svojim nogama, progovorio je i svjestan je svega. Marica je u pravom smislu riječi duvanjska Majka Hrabrost.
U propovijedi na svetoj misi za blagdan Svih svetih fra Jozo Radoš-Đoka, župnik u bukovičkoj župi (župi obitelji Andrić), govorio je i o požrtvovnosti Marice Andrić.
– Zar majka Marica nije velika majka, žena, zar njezina žrtva nije velika, ljubav beskrajna. Prepoznajmo takve ljude pokraj nas i neka nam oni budu primjer patnje, ali i vjere i nade u Boga – kazao je fra Đoka.
Sudbinu Mirka Andrića i njegove obitelji, kroz ispovijed majke Marice, zabilježio je fra Mate Tadić, a Naša ognjišta objavila u broju od listopada/studenoga 2005. godine. Prenosimo najveći dio ispovijesti:
“Za nedavna boravka u Krapinskom toplicama susretoh se, kao i prije dvije godine, s mladićem Mirkom Andrićem i njegovom majkom Maricom iz duvanjskoga mjesta Mrkodola. Na razgovor su rado pristali, želeći posvjedočiti Božju ljubav kroz svoj život, patnju koju je mladić Mirko podnio i križ bolesti koji nosi. Njegova ga mama u svemu majčinski prati, podržava i pomaže. Budući da Mirko nije mogao govoriti, osim ponekih često nerazumljivih riječi, u njegovo i u svoje ime govorila nam je i posvjedočila njegova mama Marica.

– Mirko je rođen 1981. u Mrkodolu. Nakon završetka srednje škole u Tomislavgradu dobiva zanimanje automehaničara i radi u našem novootvorenomu autoservisu. Uz njega imam još tri sina: Zvonka, Marija i Antu-Nikolu, a otac Ivan je na privremenom radu u Njemačkoj. Na prometnici Bobara u smjeru od Kola prema Kovačima, 6. srpnja 2002. oko jedan sat iza pola noći, u noći na subotu, dok se Mirko vraćao doma, doživio je tešku prometnu nesreću. Vozilom se okretao petnaestak metara, nakon čega je ispao. Uspio se podići i na prometnici zaustaviti vozača, koji ga je prebacio u duvanjski Dom zdravlja, gdje mu je pružena prva pomoć. Na putu prema Livnu u bolničkim je kolima pao u nesvijest, i u komi ostao punih osam mjeseci. Vraćajući se, ponavljala sam: “Bože, samo da mu ostanu oči, ruke i noge zdrave”, moleći se da mi sin preživi. Tog crnoga petka sve se promijenilo. Slomljeno mu je devet rebara, zdjelica, lopatica i oštećena pluća, a najteži od svega bio je udarac u glavu. Jedino je reagirao na moj glas. To bi tek registrirao aparat bilježeći jačinu otkucaja srca. Liječnici su rekli da ga jedino Bog može spasiti.
– Bolničkim sanitetskim vozilom krenuli smo 22. kolovoza 2002. u Krapinske Toplice, dok je Mirko još bio u komi. Dvije godine je disao kroz kanilu, a na sondu smo ga hranili godinu i pol. Dvije godine žlicom sam mu davala vodu. Nakon četiri mjeseca u K. Toplicama počeo se oglašavati. Osam mjeseci nepomično je ležao u postelji. Tek je držao poluotvorene oči. Za nekoliko mjeseci počeo je micati glavu i nogu. S longetama na nogama, uz moju i pomoć dviju bolničkih sestara, počeli smo ga dizati na klecave noge da stoji 15-ak minuta. Poslije sam ga naučila sama podizati na noge iz kolica. Danas, nakon tri godine, lakše ustaje i uz mene uči prve korake. S dva metra visine i 90 kg težine, on je sada moja velika beba. Progovorio je - iako vrlo teško, nakon godinu i pol dana, a prva izgovorena riječ bila je: “Mama!”. Nakon dvije godine boravka u Toplicama, otpušten je. Poslije sam pronašla privatni smještaj, a terapije je primao u bolnici. Prije sam bila bolesna srca, štitnjače i jetara, ali sam se uvjerila da Bog i danas čini čuda, jer je mojih bolova nestalo da bih mogla pomagati sinu.

Redovito se molimo

Mirko se često smije i veseo je. Pokatkad se rastuži i rasplače govoreći da ne može prihvatiti da je nepokretan.
– Iz dana u dan živim uz Božju pomoć s nadom da će mi sin jednoga dana prohodati, iako mu liječnici ne daju mnogo nade. Nepokretan je zbog ozlijeđene glave. Mnogi Mirkovi prijatelji hodočastili su pješice u Međugorje za njegovo ozdravljenje. Voli ići u župnu crkvu Presvetoga Trojstva i moliti se. Kako dugo nije mogao gutati, tek se kasnije uspio pričestiti i jako se radovao. U crkvi redovito pohađamo sv. misu, molimo se i pričešćujemo.

Mirkova poruka: Polako vozite

Na upit kako shvaća i prihvaća svoje stanje nepokretnosti, Mirko odgovara:
– Teško, ali s vjerom u Boga i nadom da će biti bolje.
Teško se miri sa svojim stanjem pa zna reći da bi volio da je poginuo na bojištu negoli ovako završio. Unatoč svemu kaže: – Mnogo je momaka bilo u kolicima pa su ozdravili i prohodali pa ću i ja koliko-toliko ozdraviti i biti bolje. Na pitanje što bi mladima poručio, Mirko kaže: – Mladi, polakše i sporije vozite pa ćete tako najbrže doći do odredišta, a u životu slušajte svoje roditelje koji vam žele dobro. Čuvajte svoje zdravlje, jer se lako izgubi, a teško vraća.

DUVNJACI U ZAGREBU odlučili pomoći, ali nisu osmislili akciju

Ekipa HTV-a posjetila je Mirka i Maricu u Krapinskim toplicama. Doznajemo da se Mirko, uz pomoć majke, već pridiže na noge, što je, po mišljenju liječnika, ravno čudu, medicinskom fenomenu.
Iako izravno ne govore da im je pomoć potrebna (i to je duvanjski ponos), činjenica je da Mirku trebaju nova kolica koja stoje 20.000 kuna, da treba novo vozilo za smještaj i kolica, da sami plaćaju i smještaj i terapiju, te da je obitelj, nakon šest godina, zacijelo financijski iscrpljena, dovoljno govori. Duvnjaci u Zagrebu odlučili su pomoći obitelji Andrić, ali još nisu osmislili akciju. (lj.đ.) Večernji list

Komentari (0)