|
 Mary od Anđe: pisma preko oceana
Mare, kad vidim nepravdu, poludim! Smirujem se i samo ću napisat i glasno viknuti: „Zastupnici, ime vam je Oholost“!
Mare moja, danas je Sveti Nikola, a čim se on spomene meni kroz uši počne zvonit materina molitva, kada bi uvečer pozdravljali Gospu: „Evo rećemo jedan Očinaš, jednu Zdravomariju, jedan Slavocu Svetom Nikoli Putniku, zaštitniku mornara, putnika i vojnika, kud god hodili zdravo svojoj kući dohodili, Očinaš koji jesi…“ Materi odavno pokoj pridajem, ali se tih zimskih večeri uvijek rado sjetim. Nas puno djece okupljenih oko šporeta, vatra pucketa, veliki lonac kiselog kupusa i prosušenog svinjskog mesa se hladi na stolu, a majka oduljila s molitvom, ili smo mi bili nestrpljivi-miris nam je dražio nosnice. Bilo je to vrijeme dok se večera kuhala, a odavno se kod nas i u selima zajedno ne večerava-večera kad tko dođe i ono što u hladnjaku nađe. Ili ,u ova doba, ono što ima na tavanu, komu se nije mrsko penjat.
Nama u selu Sveti Nikola nikada nije donosio darove iako smo bili dobra djeca?! Nama su bombone i suhe smokve, orahe i lješnjake davale majke na Materice, a pečenicu očevi na Očiće. Nije bilo nikakvih djedova Mrazeva i Božičnjaka,a možda do našeg sela, među onim brdima, bez putokaza, uskim putem, sveti Nikola se nije mogao ni provrt s velikim vrećama darova, pa ih je nosio gradskoj djeci. Da smo imali lijepe čizmice i ostavljali ih na prozor, možda bismo i našli neke darove. Takvo vrijeme bilo-mi se molili Svetom Nikoli, a on darove drugima nosio. Dobro, danas ih jednako donosi i seoskoj i gradskoj djeci, ovisno od toga koliko bake i djedovi ili roditelji mogu izdvojiti novca za darove. Nisam ovo trebala napisati, možda pročitaju tvoji unuci, pa otkriju tajnu o darovima Svetog Nikole.
Nije tajna da će kod nas veliki broj djece ove godine darodavac Nikola zaobići, neće imati vremena ( a vrijeme je i kod nas, napokon, novac!) zaviriti kod onih siromašnih, upravo kod onih koji su bili dobri i poslušni. Eto vidiš kako se povijest ponavlja i kod djece. Ali su zato svi sveci pohodili naše političare, poglavito zastupnike narodne. Nećeš vjerovati, Mare draga, oni su sami sebi ovih dana udvostručili primanja. Ne plaće- plaće treba zaraditi, a oni imaju primanja, radili ne radili. Ustvari, oni ti tresu gore i naviljče more, a to nije lako! Nitko im ništa ne može, a jadni svijet i ne smije, strah je još u kostima. Upita jučer novinar jednog vrlog, a starog i stalnog zastupnika, Ajanović se preziva, kako mogu toliko primati novca kod toliko sirotinje, koja za njih radi, kako se malo ne senzibiliziraju s narodom? A ovaj, rekoh li narodni zastupnik, u mikrofon zagalami“S kime se senzibilisat, neka taj narod pokaže malo senzibiliteta prema nama, poslanicima…“! Čovjek se ne zacrveni, da je bar stavio kapuljaču, fantomku, povez preko očiju ili čarapu, kao svi normalni pljačkaši. Ne, gleda nas pravo u oči dok laže i krade! Ugasila sam televizor, a tamonjega, zastupnika,poslala pravo u-prvi red dvorane Federalnog parlamenta! Divim se tom Božjem puku koji mirno sve to trpi. Da se mene nešto pita (a, hvala Bogu, ne pita!) pozvala bih narod otkazati poslušnost tim gotovanima: ne plaćati poreze, prireze, razreze, zareze, da im , prosto rečeno, dadne otkaz bez otpremnine i bez otkaznog roka! Neka narod samo upadne u dvoranu i istjera ih van. Bolje da se i oni smrznu, nego da zamrznu plaće radnicima i svoja primanja deset puta veća od tih plaća. Svima sada zamrznuti, gdje se tko zavrnuo i što je zavrnuo, kriza je, već viču ministri i zastupnici. Da mi je popusta, bih, uredila bih drukčije ovu našu razjebinu-vladao bi narod, bila bi demokracija u pravom smislu, a ne ovaj surogat od vladavine naroda! Reknem i napišem ti sto puta-neću o politici i vlastodršcima, ali ponese me, Mare, kad vidim nepravdu, poludim! Smirujem se i samo ću napisat i glasno viknuti: „Zastupnici, ime vam je Oholost“! Jedan od smrtnih grijeha, a sjetite se da niste besmrtni.
Najavljuju, Mare draga, da će cigarete kod nas poskupjeti dvjesto posto. Mnoge to , pa i mene, ne zabrinjava: mi smo svoje popušili, tuđe, hvala lijepa, ne pušimo! Ali puši, i to one skupe cigare, dečko Mandine unuke Kike. Kika ti je profesorica u našoj gimnaziji, ali voli gangu, kao da je naša generacija. Dobro zaradi, ali nikad dvi jake za vratom. Baka joj od mirovine daje za gorivo, a otac je psuje gdje novac troši. Kika se samo nasmije i zaganga:“Pita ćaća, gdje je kćeri plaća, dala loli da me bolje voli“! Neće ti ni kod nas, Mare moja, momci badava hodati s curama, moraš ih plaćati, podmićivati, vidjela svojim očima, jedine mi duše, a ne volim se dušom kleti. Što ću kad očima više ne smijem: opet su mi se bile zatvorile, pa sam od muke vikala da ću dati oba uha za jedno oko, jer malo dobroga više mogu čuti, a drago mi svašta vidjeti, pročitati i napisati. Hvala Bogu, Svetoj Luciji, ( koja samo što nije stigla) i doktorici Dražani, opet sam progledala, ali kako nikada i ništa nisam znala štedjeti, tako mi se ne da štedjeti ni vid: sve dajem i trošim dok sam živa, a neću živjeti sto godina, nego sto deset. Koliko i tebi želim, vršnjakinjo moja!
TVOJA ANĐA
(čitanja 1555) |
