|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
“ I da znaš, u ovoj krizi, netko će za par stihova dobiti 30.000 KM? Neće ni žiri ostati kratkih rukava. Kod nas je običaj svaku nagradu podijeliti s djeliteljem, po onoj „dilcu-polovicu“
Draga Mare, pišem ti upravo na blagdan Svete Lucije, zaštitnice vida, kojoj mogu zahvaliti što mi uvijek usliši molbu i molitvu, pa mi očuva vid. Što bih ja radila da ne vidim pisati i čitati i tko bi tebi Mare pisao. Neću o krizi, jer ona nama ne može ništa, mi je, naprosto, ignoriramo.
Sjeti se davnih godina( nisi ti ostarjela, samo godine brzo prošle!) kada se kod nas uvelike govorilo o krizi, stric Vanka je vikao:“Svi govore kriza, a svi peru kosu šamponom!“ Tako i ja danas mislim da krize nema dok svatko ima mobitel, vozi auto, ima što jesti, a mnogi se i napiti. Sada bi moji sinovi rekli kako bi bilo najbolje da se još uvijek dovikuju preko brda ili pale vatru u znak poruke onomu drugom. I još kažu da ja samo bez veze trošim impulse, jer kad razgovaram mobitelom vičem da me čuje cijeli grad i pet šest sela okolo, pa i sestra u desetom selu. Što ću kad tajni nemam ( hvala na pitanju-Tajnika imam), pa bih bez problema osvojila sve novce u onoj božesačuvaj emisiji „Trenutak istine“. Tu ljudi ispovijedaju ono što se ni miloj majci, jadna majko, ne smije kazati. Dobro, u ispovijedi, posebice sada pred Božić, moraš fratru reći sve grijehe, a opet svi gledamo ispovjediti se na Zornicama, dok dan ne svane. Ne znam zašto, ali počela sam sumnjati, polazeći od sebe, u one tri tajne: ispovjednikovu, liječničku i novinarsku! Nikad ne znaš kad će netko razvezati jezik i nehotice odati tvoju tajnu. Zato“Zoro rana, ne otkrivaj danu, što sam noćas slagala draganu“!
Ja od krize prijeđoh na tajne, ko kad me nosa ova jugovina. Da zapuše bura provjetrila bi ove teške misli. Ja sve nešto mislim i nikako se sjetiti jesam li ti ikada pisala o velikom problemu ove naše, nazovi, države. Kakva korupcija, nesposobni političari, privatizacija, siromaštvo, pljačka, sve je to pričin dim u odnosu na-pjesmu! Pjesmu nad pjesmama-himnu, koju ne možemo smisliti dvadesetak godina. Tebi je to smiješno, ali da malo bolje razmisliš shvatila bi kako je teško pjevati o nečemu što ne znaš na što sliči, čije je, komu je majka, a komu maćeha, tko je priznaje, a tko ne, tko je voli, a koga baš boli za njom. Naši ti vlastodršci svake druge godine raspisuju natječaj za tekst himne, jer nitko ne prepoznaje instrumental bez riječi. I pišu ljudi, barem pjesnika i tekstopisaca imamo za izvoz, ali žiri nikako usuglasiti pravi tekst. Netko je predložio onu „Ćurlik danas, ćurlik sutra…“, neki opet „Trla baba lan…“, pa „Diri, diri , dane…“, „Samo jedna ostala, ostala…“ I da znaš, u ovoj krizi, netko će za par stihova dobiti 30.000 KM? Neće ni žiri ostati kratkih rukava. Kod nas je običaj svaku nagradu podijeliti s djeliteljem, po onoj „dilcu-polovicu“. Nismo ti mi napamet proglašeni najkorumpiranijom zemljom u regiji i šire.
Ništa ne radimo čekajući na koje će nam se stihove i taktove dizati moral, ježiti koža i prolaziti srsi. Evo, sjetih se traženja nove himnu prije tridesetak godina, u tamoonoj državi. I tada, na sreću, neuspješno! Dakle, odluka o traženju nove himne priopćena je javno, a tajno su pozvani podobni predstavnici iz svih tadašnjih republika i pokrajina osmisliti novu himnu. Kako se to radilo, sasvim slučajno, otkrio mi je u jednom davnom razgovori predstavnik B i H, književnik Mladen Oljača. Na pitanje koja mu je najljepša godina bila u životu, odgovorio je da je to bilo vrijeme traženja nove himne.
« Pozovu nas osam (šest plus dva) predstavnika republika i pokrajina sa zadatkom da «stvorimo» novu himnu. Bili su tu sve ugledni pjesnici, glazbenici, povjesničari…, ime do imena! Netko pametan među nama predloži da trebamo obići sve prirodne ljepote zemlje, da ih osjetimo, da se inspiriramo, ne može to tek tako…I godinu dana naša odabrana ekipa putovala je od Zlatibora, Ohrida, Kumrovca, Kranja, Brijuna, Dubrovnika…Putovala, jela i pila i dobro se zabavljala, sve, dakako na državni trošak. Nećete vjerovati, punu godinu dana! Ali od himne ni h. Pa nismo se mogli dogovoriti! Ustvari, nismo se ni pokušali dogovarati, niti što osmišljavati, uživali smo» samo je dio priče kooautora nikad stvorene nove himne.
Očito je da se povijest traženja himne ponavlja. Nemoj se smijati, i ja sam uputila prijedlog B H Predsjedništvu i visokom predstavniku da osnuju povjerenstva za stvaranje bh himne koje bi imalo godinu dana vremena obići sva(i mala) mjesta B i H i nadahnuti se ljepotama! Povjerenstvo bi brojilo 5 članova : predstavnik iz svakog konstitutivnog naroda u B i H, plus jedan iz ostalih, i svakako-predstavnik visokog predstavnika! Polažem pravo, zbog ideje, i minulih stihotvornih godina, biti voditeljica povjerenstva. Treba mi samo jedan povjesničar i glazbenik, političar i vozač. Službeno vozilo i dobar honorar! Jamčim himnu s tekstom, glazbom i izvođačem za manje od godinu dana, a da se ne šalim, već sam i prvi stih himne napisala:»Lijepa naša, bre , Beharko». Pjevaj i ježi se, Mare draga!
TVOJA ANĐA
(čitanja 1929) |
