 Nadam se da nisi zaboravila da su sutra Očići, pa me baš zanima ima li pojma taj tvoj Amerikanac, tvoja djeca i tvoji unuci, o našem lijepom običaju da na taj dan očevi daju darove djeci-“cine se“.
Dok ti pišem, Mare draga, gledam kako raste pšenica, ona božićna, u posudi, na stolu, ta neće u polju, gdje ne raste ni usred ljeta, a kamo li će pred Božić. I dok slušam kako žito raste, kroz glavu mi prolaze stihovi jednog duvanjskog pjesnika:“Sijao sam poljem pšenicu, da mi rodi za bijelu pogaču// a polje me moje prevarilo, nikla neka divlja raž“. Toga sam se sjetila jer na našim poljima sada zaista niče neka divlja travurina, a po kućama mini pšenica, kao simbol rađanja, života, nade…
Jutros sam, a nakon mjesec dana, napokon ugledala vedro nebo iznad zavičaja, razišli se tmurni oblaci, pa je i duša vedrija.Nadam se da nisi zaboravila da su sutra Očići, pa me baš zanima ima li pojma taj tvoj Amerikanac, tvoja djeca i tvoji unuci, o našem lijepom običaju da na taj dan očevi daju darove djeci“cine se“, ili otkupljuju za sve nepravde prema njima tijekom godine. A nepravde je bilo, jer nije bilo rasprave s očevima: ako mu je jedno dijete skrivilo i sva ostala djeca(a uvijek ih je, Bogu hvala, bilo mnogo), bi dobila batine. Kod nas je, sjećaš se, ćaća uvijek na Očiće s tavana snosio pečenicu, kroz koju je prošao dim i bura, baš ono kako je najukusnija, i jeli smo do sita. Tada, i još kad bi došli gosti, pa ne bi svu narezanu pečenicu pojeli, mi smo mogli uživati u ovom specijalitetu. Nije bilo kao danas-kad god djeci padne na pamet režu i jedu. Zato i nisu ničega željna, a tko ne nauči iz nejaka što je slast čekanja ostvarenja želje, ne zna ni što je užitak u njezinom ispunjenju. I ne samo kada je o jelu, pa bila to i pečenica, riječ!
Eto, na primjer, ja sam vjerovala da me u ovim godinama ništa materijalno ne može obradovati. I prevarila se! Sinovi su mi za Božić kupili i darovali novi, najsuvremeniji laptop (oni kažu laptop-zvijer), a ja sam se radovala kao dijete šarenoj igrački. Ne kaže narod uzalud:„ U cara je puno blaga, opet mu je ljubav draga“. Mogla sam i sama sebi kupiti laptop, ali onda to ne bi bilo to! I doista čuda radi u odnosu na onaj koji sam imala ranije. Na njemu ti prvi put i pišem, ali…Da sam ovu „zvijer“ imala prije trideset godina, dok sam pucala od snage i nadahnuća, od zdravlja i veselja, napisala bih više pjesama, priča i romana nego je u godini dana! No, i sada, ovaj laptop mi je veliki motiv za pisanje i samo se nadam da će me zanos dugo držati. I dok sam se ja veselila, dođoše nevjeste i hoće me slikati tako sretnu i veselu-hoće imati moje slike za slučaj da…? Nikad ne znaš, bojažljivo mi govore nevjeste, što nosi dan, a što noć, ne daj Bože, tugaljivo govore, da sutra umreš, a za osmrtnicu nemamo sliku. Bolje da je slika lijepa, iz mlađih dana, jer kad vidi ispod križa sliku mlade osobe, svatko će zastati i reći „Žali , Bože, mladosti…“, a kada pročita da su ožalošćeni i praunuci, vraća riječ nazad. Tako ti se, Mare draga, moje nevjeste sa mnom razgovaraju. Nevjeste ni bi bile to što jesu, da mi ne pokvare raspoloženje. Doduše, svakomu one govore kako sam ja dobra k'o kruh, ali u sebi misle-od one divlje raži!
Pišeš mi, Mare, da su znanstvena istraživanja tamo kod vas pokazala da oženjeni muškarci žive mnogo dulje od neoženjenih. Dok je to meni bilo nekako čudno, neuvjerljivo, naš Antiša (di je pamet naših ljudi!) je odmah znao u čemu je kvaka. Pa oženjenima je, obrazlaže on, svaki dan-godina! Ajde se ne složi s njim ! Antiši je duša, to sam ti već rekla, razgovarati o ženama, braku, i tim muško-ženskim odnosima. Donese mi neki dan izrezan članak iz novina u kojemu talijanski biskupi preporučuju muževima i ženama da oproste bračnom drugu nevjeru, da to nije, kako smo mi mislili, teški grijeh.
-Što ja stalno govorim vama ženama i onoj svojoj-ne može biti grijeh ljubiti bilo koga, a lijepe žene posebice, pa što ako se čovjek zanese i ljubljenje ga ponese. Grijeh je ubiti, ukrasti, uvrijediti, psovati…-nabraja grijehe Antiša i hvali biskupe, napredne, pametne, talijanske, europske, a ne kao ovi naši. Dodaje kako i kod nas ima mnogo rastavljenih brakova, što bi tek bilo da se nije opraštalo prije ove biskupove preporuke.
Mare, namjerno ti ne pišem ništa o politici, ogadila ti se dabogda, kao što je i meni. Ljepše je, priznaj, u ove svete dane razmišljati o dragim ljudima, lijepim uspomenama i svježim sjećanjima. Kuhati kolače i kolačiće unucima, kupovati im darove koje će naći pod jelkom, kupiti darove i djeci kojoj ih nema ili ne može kupiti netko drugi, posjetiti osamljene starce i starice po našim selima ili staračkim domovima. Činiti dobra djela u ove predblagdanske dane, znati da si mnogima uljepšala Božić i stoga biti sretna. Ti , Mare, to možeš mnogo više od mene i znam da hoćeš. Uvijek si siromašnima pomagala, darove nemoćnima slala, a ja sam im bila više utjeha, razgovor. Tako neka bude i ovoga Božića, neka se začuje i radosna pjesma-zvončići i darovani novčići.
I neka se nikomu ne ugasi, sama od sebe, ni jedna svijeća za Božićnim ručkom: ni ona od polja, ni ona od zdravlja, ni ona od Života! Na dobro tebi, i svim našima tamo, kao i ovamo, došao Božić i porođenje Isusovo.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1696) |
