|
Mary od Anđe:pisma preko oceana
Ne ide, nažalost, nego se vrti
u krug i pokatkad napravi kolut nazad, a ovaj visoki, zgodan, sladak i nemoćan,
odgojen u prošlom sustavu na liniji nezamjeranja, odjednom poručuje narodu da
se pobuni protiv vlasti
Sredina je siječnja, draga Mare, a
osvanuo je prekrasan, sunčan dan. I noć je bila topla, a na vedrom nebu iznad
zavičaja noćas sam brojila zvijezde. Što bih drugo radila kada mi se spavat ne
da, oči nikako sklopit, ma da ih zašiješ. Nisam bolesna, hvala Bogu, osim što
više, kao nekada, ne mogu dugo gledati televiziju, ni pisati, ni čitati. Zato
se naslonim na otvoren prozor ili izađem u vrt, pa brojim zvijezde i mašti dam
na volju. Gdje sve ne stignem, koga sve ne sretnem i što sve ne radim. Nemoj,
nakon ovoga moga priznanja, pomisliti, kao moje nevjeste i sinovi, da sam malo
„ojavore“. Nisam, ali čim prođu Božićni
blagdani i zimski praznici, a vrijeme se učini, meni zamiriše proljeće, u mene
uđe nemir, netko u mome tijelu ratuje, u mome srcu caruje, a uvijek mi zametne
trag!? Ne znam tko, ali sam sigurna da je netko tko mene voli, ili je netko
meni drag. Netko, ni prvi ni posljednji, uvijek smo im govorile da su drugi, a
broj prvih bio je naša strogo čuvana tajna. Eto vidiš, Mare, gdje mene odvede
noćno gledanje u nebo, lijepe uspomene i mašta. Neću ti više o svojem nemiru
proljetnom, ali, vjeruj mi, još uvijek mi je najdraži i najslađi zalogaj-muško
srce! Samo se ti smiješi…
Ne osjećam se krivom što ti dugo
nisam pisala o politici, jer ona mi, ovakva kakva je kod nas, nikako ne
pristaje uz blagdane. Doduše, naši političari još uvijek se ponašaju kao
pijanice ili im je to prirodno, trajno stanje, dok su na vlasti. Ništa ne
čine,ma čine za sebe, ali, mislim, na dobrobit naroda, nego stalno čuješ što je
ovaj poručio onomu, a onaj vratio poruku da ga nije razumio, pa svi skupa dozivaju
vrhovnog zapovjednika, visokog predstavnika, da presudi, kao da su oni, Bože
prosti, ludi, pa ne vide kuda ova zemljica ide. Ne ide, nažalost, nego se vrti
u krug i pokatkad napravi kolut nazad, a ovaj visoki, zgodan, sladak i nemoćan,
odgojen u prošlom sustavu na liniji nezamjeranja, odjednom poručuje narodu da
se pobuni protiv vlasti, protiv ovih oligarha, autokrata, vlastodržaca i da ih,
demokratskim putom, svrgne s visina. Narod, pak, smatra, da to treba učiniti
Visoki, jer samo je on toliko visoko da ih može dotaknuti i fotelju im
izmaknuti. I dok se kod nas politika vodi porukama, nitko se sjetiti kako „Nisu
vuci stekli po poruci“. A ovi naši jebivjetri pravi su vuci i dok navlače i
vuku sebi, dugim prstima i tupim škarama strigu zbunjeno stado, pa ostriženo
drhti od hladnoće, a strah mu viri iz kostiju, jer „Koga je zmija ujedala, taj
se boji i guštera“, a ovi naši su pravi poskoci, kruh im se, dabogda, ogadio,
meso ne mogli probaviti, a kolače povraćali! Znaš mene, Mare, nisam ni od kakve
kletve, ali suosjećam sa siromašnima, s onima što čekaju mrvice s kraljevskih
stolova, kod nas je to prebiranje po kantama za smeće političara, tajkuna i
drugih bogatuna. Ne mogu hladno o tomu, odmah se počnem znojiti ( ne, nisu to
valunzi, kako možeš pomisliti!), bojim se počet ću psovati, a znam da to ne
voliš i znaš da se psovke užasavam.
Zato ću ti o nečemu drugom,
neočekivanom, a znam da će te obradovati. Naša škola slavi ove godine značajnu
obljetnicu, pa se piše velika knjiga-monografija. Ja bih trebala napisati
sjećanje na prve školske dane. I počela sam, ali nikad kraja, pa se pribojavam
da bi,kad završim sa sjećanjem, samo to mogla biti jedna velika knjiga. Nisam
nikada voljela ništa kratko, a kad počnem pisati ne znam stati. Više vremena će
urednici monografije utrošiti na brisanje, nego ja na pisanje. Znaš čega sam se
sjetila-od svih sati u tadašnjoj školi meni su najdraži bili oni koje sam
provodila čuvajući učiteljičine troje djece. I oni sati kada bi učiteljica
imala nekih važnih poslova u gradu, a mene imenovala njezinom zamjenicom, pa
sam vam ja bila učiteljica. Toga se i danas sjete neke naše tadašnje kolege, pa
kažu, ako ništa drugo, oni mogu, kad god se sjete, opsovati svoju
učiteljicu-vršnjakinju. Godine su učinile svoje, pa samo opsuju, nažalost!
A na radost moga Honorarca, koji se opet
javlja, kao da se probudio iz zimskog sna. Tako njemu dođe, ne javlja se, nema
ga mjesecima, nestane, pa onda nazove i kaže:“Ja sam, draga“, kao da je
maloprije sa mnom-kavu popio! I baš kao da se uvuče u moje misli, javi se u
zadnji tren kada meni istječe rok čekanja, kada sama sebi kažem da nije
vrijedan moje pozornosti, moga vremena, moga maštanja, o ljubavi da i ne
govorim. Zaboravim i kako izgleda, ali čim mu čujem glas nešto me štrecne oko srca,
a on, pisala sam ti, znalac kakvog nema na daleko, uvuče mi se pod kožu,
lažljivi latinac, nađe stotinu razloga ne javljanja i ne dolaženja. Najgore od
svega je što mu vjerujem! Voljela bih da mogu zagangati“ Moj dragane vjera je u
Bogu, tebi nikad vjerovat ne mogu“. Ne
kaže se uzalud da je ljubav slijepa i gluha, vjeruje u očite laži i sluša samo
svoje srce. Da se vuci ravnaju po poruci, ja bih svomu Honorarcu poručila: „Ja
draganu rekla da mu neću, otkaz dala k'o u poduzeću“! Ali, uzalud bi bila poruka,
kad srce drukčije govori, kuca za njega i što je najgore-on to zna!
Znaš i ti , draga moja, da moje
srce malo kuca i za tebe.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1889) |
