|
Ne čini se
meni , Mare, nego je istina da nikada toliko ljudi nije umiralo u našem kraju
kao desetak posljednjih godina! Nitko o tomu ne govori, ne istražuje uzroke, jer
nemamo mi ni stručnjake za to, a i koga briga?
Draga Mare, tri dana se nagonim
napisati ti pismo, ali nikako započeti, nikako napisati prvu rečenicu, a sinovi
mi govore da preskočim prvu i odmah napišem drugu. To i činim i evo tek sada ti
pišem prvu i to podsjećanjem na stihove našeg dragog, velikog pjesnika, A. B.
Šimića:“ I smrt će biti nešto sasma ljudsko, na ležaju se tijelo s nečim
nevidljivim 'rve…“, ako sam točno navela, jer sve slabije pamtim, ali se sve
bolje sjećam događaja iz djetinjstva, mladosti i davno naučenih stihove. Svaki
dan se uvjeravam kako se stihovi ne uče bez veze, jer u svakoj prigodi jedan od
tisuće onih urezanih u moždane vijuge iskrsne pred nas, pojavi nam se na usnama
i naša misao, naš jezik, kao isparana gramofonska ploča ponavlja te stihove.
Mene sada progone navedeni Šimićevi stihovi, ali se nikako ne mogu sjetiti
cijele pjesme, naslovljene, čini mi se „Čovjek i smrt“.
Mare, eto vidiš koliko meni treba
riječi da ti javim kako je, iznenada, umro naš najbliži i najdraži rođak,
kojega smo oplakali i pokopali prije dva dana, a evo, čim ti dovršim ovo pismo,
idem na svadbu, na veselje, njegovom sinu jedincu.
Hoću ti, dakle, reći da je i kod
nas došlo vrijeme kada je smrt postala nešto „sasma“ obično, svakodnevno. Pa i
kada je izvanredna, ili prekoredna, začas nam postaje normalna, mirimo se s
njom davnom utjehom „Što je od Boga, slađe je od meda“.
Kod mene ta pomirba traje malo
dulje, i sama riječ smrt, bez samoglasnika, mi je tvrda, ledena. Ne čini se
meni , Mare, nego je istina da nikada toliko ljudi nije umiralo u našem kraju
kao desetak posljednjih godina! Nitko o tomu ne govori, ne istražuje uzroke, jer
nemamo mi ni stručnjaka za to, a i koga briga? Kažu, medicina napreduje, čuda
čini u ozdravljenju, ali to je sve daleko od nas. Ne vodim ni ja točnu
evidenciju u broju umrlih, niti ih uspoređujem s nekim od davnih godina, ali
svako jutro pogledam u gradu mjesto za osmrtnice i najčešće je tamo gužva. Ne
prilazim blizu i ne čitam ih, znaš da imam slabo srce, pa ne daj Bože, a tko bi
ti onda pisma pisao. U tomu bi bila najveća šteta moga umiranja! Inače ti kod
nas ni u tomu, kao i u svemu drugom, nema reda, umiru stari, mladi,
stogodišnjaci, djeca, bolesni, zdravi…tako je, nedavno, nešto zaboljelo i našeg
Antišu, otjerali ga hitno u bolnicu, a čeljad u kući, Bog ti zna što su pričala
pred djecom. Ujutro mu pitam unuku kako joj je djed, a ona zbunjeno odgovara:“Kažu
da je dobro, jučer je trebao umrijeti, ja ne znam što nije“? Ali, što bi rekao
stric Vanka, pokoj mu duši, mrtvi neka počivaju u miru, a živi se i dalje moraju probijati-kroz život! Zato
hoću ići na veselje, na vjenčanje, jer je oduvijek bilo da jedno oko plače, a
drugo se smije, ili da je poslije tuge bistrija duša.
Jesam, čula sam i jednu dobru dok se
sjedilo kod mrtvaca, jer tada ljudima padne svašta na pamet, a noć duga,
preduga. Na nedavnoj svadbi naš se Joko nakitio, pa s čašom u ruci, ljuljajući
se, drži predavanje o borbi protiv alkohola i najednom zagalami:“Još ću popiti
ovu, putničku, a onda ćemo svi u auta, ja pred vama, vi svi u kolonu i pravac
kući, hik…hi“, na što mu supruga priđe, uze čašu i izdera se: „Popiješ li još
jednu, svi će ispred tebe, a samo će bliža rodbina ići iza tebe!“ Kažu da se
Joko uplašio prijetnje, trenutačno otrijeznio i do sutra ništa nije popio!
Neću ti više, draga moja, o tugama i
veseljima, jer osjećanja i događanja između ta dva raspoloženja je ono što
zovemo normalan Život ili što mislimo da to jest. Pa mislimo da je normalno
krajem siječnja da nema snijega, da se može sjediti ispred kuće u našim,
planinskim krajevima. Sve je to postalo normalno, sve je to Božje davanje, a ne
nekakvo globalno zatopljenje ili rezultata ljudske želje glumiti Boga!
Gluma i skrivanje pravoga lica,
pravih namjera i osjećanja, postao nam je narodni običaj, ne samo u maškarama,
pa :“U ime lažnog morala, skrivamo svoje tajne-i duge, i jake i trajne. I ne
raskidiva je naša veza, ali iz opreza-viđamo se tek u prolazi“. Znam da tebi
poezija, osim gange( priznajem, i to je poezija!) nije jača strana, ali, Mare,
meni dođe tako, sami od sebe stihovi se pišu, i na to ne mogu utjecati, samo
biti posrednik između srca i računala, između osjećanja i riječi. Dok je srca,
bit' će i-ljubavi! Velike javne ili prevelike tajne, samo neka je ljubav. Ona
je moćna kao Život i trajna kao vrijeme. A meni se , draga, bliži vrijeme
odlaska-ma na svadbu, na vjenčanje, na veselje i dao Bog što više veselja, a
što manje tuge. Svim na svijetu ljudima, a tebi, Mare moja draga, posebice. Da
se ne ljutiš, evo jedna, na kraju, ganga za tvoju dušu:“Zapjevaj mi, draga Mare
moja, dogodine Bog zna gdje će koja, oj…“! A lijepo bi bilo, je l' da, biti u
našem mjestu, sjediti pokraj rijeke, uživati u njezinom žuboru i sjećati se
samo lijepih trenutaka u Životu. Ne bi bilo loše, ne ljuti se, ipak smo mi u
godinama, ni umrijeti pjevajući, kao ptice nebeske.
TVOJA MARA
(čitanja 2211) |
