|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Neće svijet propasti ni ako, a ne
daj Bože, propane ovaj dogovor naša tri političara o novom ustroju ove ispaćene
zemljice, kao što se ništa bitnoga nije promijenilo, dolascima i odlascima ovih
bjelosvjetskih visokih vjetropira
Svašta me je nešto ovih dana, Mare
draga, biralo, pa se i ne sjećam zašto se ne osjećam? Je, gripa hara, vrijeme
joj je, a mene ne može promašiti. Ko kad više nisam imuna ni na što, sve mi
smeta, prehladim se kad se hladne vode napijem. Bože moj, gdje su ona vremena
kada smo led probijale da bismo se vode napile. I ništa nam, sve do jednom, ili
meni sve do sada, iako, zašto bih to krila, mislim da sam još uvijek mlada.
Tako misle i moje nevjeste, pa kažu da bih po pameti komotno mogla u vrtić!
Bolje i u vrtić nego u starački
dom, mislim si, uvijek sam se voljela igrati s djecom, za razliku od
boležljivih staraca, kojima sve i svatko smeta, koji od tuđe brige ne mogu
spavati, koje brine što će biti od njihove pedesetogodišnje djece kad njih ne
bude, uvjereni su da će njihovim odlaskom svijet propasti. A neće-možda samo s
mojim?!
Neće svijet propasti ni ako, a ne
daj Bože, propane ovaj dogovor naša tri političara o novom ustroju ove ispaćene
zemljice, kao što se ništa bitnoga nije promijenilo, dolascima i odlascima ovih
bjelosvjetskih visokih vjetropira, osim, treba dušu čuvat, što su zaustavili
rat. Nije ni to samo njihova zasluga, i nama je bilo dosta krvi, rata i plača.
Sjetih se sada prispodobe kada je Jarin ćaća, psujući ga što brzom vožnjom
stavlja život na kocku, viknuo:“ Misliš ti da je bilo lako othraniti te
tolikog“!? Jaro mu hladno odgovorio:“E, moj ćaća, da ja nisam htio jesti, kasno
bi me ti othranio“. Zato ti kažem, da mi nismo bacili koplja u trnje…
I ovako gripozna, osjećam kako ti
godi što pišem o politici, a pišem ti zato što se nešto, kao, pokrenulo s mrtve
točke, barem u dogovorima. Nitko ne zna na što će izaći, jer sustav „trojki“
odavno je napušten, ali mi, ionako, zaostajemo u svemu za normalnim svijetom,
pa će možda kod nas to i upaliti. Dosta je bilo gašenja i tvornica, i radnih
mjesta, i poštenja, i svjetla, i ljubavi i osjećanja. Pardon, ne zaostajemo u
svemu, pače i prednjačimo po nečemu: korupciji, lopovluku, po primanjima i
privilegijama političara, po nezaposlenosti, po iseljavanju, po-ima toga još, u
čemu nam, nažalost, nema premca. Neću ti ništa više o politici dok se, uistinu,
nešto dobro ne dogodi, a moram reći i svoje mišljenje, bih pukla da to ostane u
meni: ja bih sve stare karte bacila sa stola, izvadila nove i rekla:“Pik
ponovo, sve ispočetka, svi ćemo ih miješati, ali svi i dijeliti, ali tako da
svi budemo na dobitku. Kako? Pa zašto vas (političare) debelo plaćamo nego da
odgovorite kako! Samo se bojim da ovi naši (a odavno ne znamo tko su i čiji
su?) umjesto karata ne pomiješaju žice, kao naš Markan. Ne bi vjerovala što je
čovjeku palo na pamet i to u tuđoj zemlji, na njemačkoj baušteli. Dok bi
njegovi kolonaši ( iz gipserske kolone) odmarali, on bi odlazio u neku kuću
nedaleko radilišta u kojoj je bilo na stotine kabela, žica, i nešto čačkao.
Upozoravali ga da to ne dira, može ga struja, plin, ali Markan je bio uporan. I
dogodilo se-nestalo struje i na radilištu i u cijelom naselju, što se zaista
rijetko događalo. Došli majstori i do „Markanove“ kuće, gledali, dirale neke
kabele, spajali, ali-struje jok! Drugi dan došali s bagerom, srušili kuću(vjerojatno
neku trafo stanicu), napravili novu i sve ponovno morali instalirat. Struje
nije bilo deset dana, što je pričinilo velike štete naselju i gradu. Cijelo to
vrijeme, jer nisu mogli raditi, gipseri su nagovarali Markana da im kaže što je
radio u centrali. Tek kada su rekli da će ga prijavit policiji, priznao je.
Samo je, kaže, strpljivo, ceduljice s nekim brojkama skidao s jedne žice i
lijepio na drugu, s jednog kabela na treći, pa s onoga na prvi, tako da natpis
ni na jednom nije ostao koji je bio. „Samo sam malo ispremještao žice i njihova
imena i eto, nisu ni njemački majstori to znali popraviti. Ja se zabavljao, a
oni to shvatili ozbiljno i sve morali napraviti ponovno“, čudio se naš Markan.
Eto čega se ja bojim, Mare, da i ovi naše političari samo ne ispremještaju
kabele i imena, malo se zabavljaju, a sve ostane kako je i bilo, kako je i
sada, a možda i gore? Nikada nisam voljela krpljačinu, bolje čekati dulje, a
novo i bolje! Samo, što se mene pita, a da i pita, nitko me ne plaća, pa ne bih
ni odgovorila.
Znaš mene, jedino besplatno odgovaram na
ljubavne poruke i ponude! Zašto ih ne bi bilo? Svaka ljubav, nažalost, završi
brakom, pa čim se ljudi vjenčaju, traže novu ljubav! Naravno da se šalim, tako
je samo kod vas, preko oceana, a mi smo zaostali pa još uvijek držimo da
vjernosti, da poštivanja institucije braka, kakvo varanje-to postoji samo u
trgovini, na vagi!
Lako je tebi kad si zdrava, pa ti
je i voda slatka, a ja bolesna, pa mi i rakija nekako gorka, kao da nije od
ramskih šljiva. Ne pijem je, nego se masiram, bacilo me u vatru, pa vidiš čim o
politici pišem da nisam zdrava. Ali, što ne došlo to i ne prošlo,ti se drži, a
ja ću ozdraviti.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1651) |
