|
Narod će ih(svatko svoga), ipak, stalno
zapitkivati i prozivati:“Na rastanku zime od proljeća, ostvari nam, Dragi, što
s' obeća!“ Samo da ne budu političari kao ova moja nova znanica-pastirica,
obećali nemoguće-pa pobjegli od kuće! Njihovo stado neće, kao ovo moje
znanice s Ljubuše, mirno pasti i čekati ljeto-vrijeme šišanja!
Za ovo doba godine, a početak je
veljače, kod nas je, Mare draga, toplo vrijeme. Ako ti kažem da se bez vatre
može sjediti u sobi, a Kalandora samo što je mitila, onda ti je jasno da je i
nas uhvatilo globalno zatopljenje. Pamtiš li ti, a gotovo si pola godine
starija od mene, kada su kod nas o Kalandori ovce išle u pašu, a u plastenicima(da,
da, ima ih i kod nas!) ispred kuća
zelena salata, blitva i luk k'o o Ilindanu.
Sjeti se Kalandora i zima u našem
kraju prije četrdesetak godina: snijeg od metra, a smetovi svezali s krovom.
Tuneli se prokopavali do štala. Stric Vanka bi stalno bio ljut jer nije mogao
otići do seoske gostionice:“ Neka pada, dabogda napad'o toliki da kokoše mogle
zvizde ćopati, a mi misec dlanom doticati!“ Mi smo se veselile visokom snijegu,
jer bi putovi bili zameteni, autobusi ne bi vozili, u školu se nije moglo, pa
bismo, sjeti se, svaku večer molili Boga da nevrijeme potraje. I dok bih ja,
kradom noći palila svijeću i čitala knjige, ti si s muškima kartala, kockala,
kladila se-uvijek si bila od biznisa i uvijek si dobivala, zarađivala, novac ti
se uvijek lijepio za prste. Za razliku od mene, ali ne možeš imati i pare i
ideale, nikada to nije išlo jedno s drugim, a ja sam još uvijek puna ideja. Ti
si imala novac, pa zahvaljujući tvojoj pomoći, mnoge su mi ideje ostvarene,
želje ispunjene, ali, što bi naš omiljeni pjesnik napisao:“Ljudskom srcu uvijek
nešto treba, zadovoljno nikad posve nije…“. Moje srce je zadovoljno, jer je
skromno i ne treba mu puno, samo lijepa riječ i Honorarčeve usne na njemu, a
može i Tajnikova ruka. To izazove revoluciju u mome tijelu, krv počne žuboriti,
a zarobljeni ratnik divljati. Da nemam glavi vlasnika i srcu glasnika, dala bih
tijelu oduška, pa da mi pusti ratnika, da počne rat bez oružja…Eto ti me, Bože,
Mare moja, što me nosa ova zimska toplota, kada je vrijeme idealno penjati se
na planine, na Vran i Ljubušu, u njihovom podnožju, u sunčanim zaklonicama,
prančiocima, brati ljubičice, a Cvjetnica još daleko.
Sada kad me ovako baci u vatru,
moram ti napisati da sam neki dan s prijateljima bila na Ljubuši. Dok su se oni
zabavljali oko vatre i roštilja, ja sam lunjala okolo, ne po onoj:“Sjetila se
mladih dana mila, pa po gori borove ljubila“, nisam još na tom stupnju
ugroženosti-nego sve češće imam potrebu biti sama u planini, u tišini, na
visini, među cvijećem i pticama. I dok sam tako šetala planinom, do ušiju mi je
dopirao zvuk zvona, pomiješan s nekom neodređenom pjesmom. Krenula sam prema
izvoru zvonjave. Preda mnom, a bilo je kasno poslijepodne, idilična slika:
veliko stado bijelih ovaca prostrto po sivoj dolinici, na visokoj stijeni
pastirica s iglama ( je, onim dosadašnjim) u rukama, plete li, plete i pjevuši
meni poznate stihove:“Što ću, Bože, za nedraga reko', zemlja tvrda, a nebo
daleko“. Ne pjeva glasno, a neka tuga izbija iz pjesme? Znaš mene, znatiželji
nisam odoljela.
-Od kuda vi u ovo doba i na ovomu
mjestu? Nisam ti ja odavde, iz daleka sam. Roditelji umrli, braća se razišla, a
ja ostala sama, u staroj kući. Godine se izbrojile. Imala sam momaka, prosaca,
na svaki prst po desetak. A ja, ovog oću, onog neću, ovaj malešan, onaj mršav i
dogodilo se, kako se kaže“probirač-otirač“. Nedavno mi braća dovedoše nekoga
starca, dobro ženo moja, nisam ni ja mlada, ali…Nije mi se svidio ni po čemu.
Nagovoriše me braća i ja reko' da mu oću, neka me pusti desetak dana da se spremim,
a srce, duša moja, sve se protivi tomu. I pobjegoh od kuće, iz sela, iz svoga
mjesta, pobjegoh od nedraga, u goru, u vodu, nije mi bilo važno, samo što
dalje. Nađo' ovdje kruh i lijepo mi je, slobodna sam i okružena dobrim ljudima.
Ovdje sam i čula ovu pjesmu koju stalno pjevam, a stvarno je zemlja tvrda, nebo
visoko, a more daleko. Bog je uz mene i stado koje čuvam, moram nešto raditi s
rukama, pa pletem ove pape gazdinoj djeci-nekim tužnim glasom počela je svoju
ispovijed čobanica na Ljubuši, a na kraju se malo čudno i smijala i plakala i
pjevala i zaklanjala rukama lice da je ne slikam. Morala sam ti ovo ispričati,
jer ću je ovih dana opet posjetiti, baš mi je, ono, prirasla srcu, žalim li je
ili joj zavidim!?
Neću ti ovaj put ništa o politici jer
su dogovori u tijeku, razletjeli se na sve strane ona tri političara,
objašnjavaju važnim ljudima što su dogovorili, a meni se čini da ni njima nije
jasno što su se dogovorili i što dalje činiti. Mene je samo obradovala tvrdnja
onoga našeg da će sve početi ispočetka, nanovo izmiješati karte i sve ih
staviti na stol, a ruke izvaditi iz džepova.
Kod nas ti se nikad ne zna što će
biti od političkih dogovora, posebice ako su pred izbore. Eto ovi nisu u
predizborne svrhe ili su rano započeli? Narod će ih(svatko svoga), ipak, stalno
zapitkivati i prozivati:“Na rastanku zime od proljeća, ostvari nam, Dragi, što
s' obeća!“ Samo da ne budu političari kao ova moja nova znanica-pastirica,
obećali nemoguće-pa pobjegli od kuće! Samo, njihovo stado neće, kao ovo moje
znanice s Ljubuše, mirno pasti i čekati ljeto-vrijeme šišanja! Mene i tebe,
Mare draga, ionako nitko više ne zarezuje niti šiša, pa možemo pričati što mu
drago, samo da je s ljubavlju, kao ova moja pisma tebi.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1830) |
