|
Mary od Anđe:pisma preko o ceana
Kod nas ti odavno odrasli ne idu u maškare,
posebice političari, ne žele skidati maske koje nabace
na obraze čim ih izaberemo za tamo neke-narodne zastupnike. Više ih ne možeš
prepoznati, obraze pokriju obrazinama od đona
Draga Mare, svi bismo voljeli da
su iz neba padale pečene kokoši, ali nisu, nego snijeg, onaj pravi, lopatar.
Bolje da je padao i snijeg, nego sjekire. Pred korizmu je dobro da ima snijega,
čistog, bijelog, da ove naše zvjerke imaju na čemu ostaviti trag. Ne trag
stopala, nego guma bijesnih vozila. Čitam da je naša Vlada (a vlada ona svoga
jada!) u posljednje vrijeme za audije, land rovere, škode, potrošila oko
milijun maraka. Kako što su radili od onih vozila koje su zatekli? Pa odvezli
ih na selo i žene u njima nasađuju koke, pa će se izleći pilići i eto ti na
proljeće zarade. Kažu živa zgoda: u tim autima, koja su kupljena prije godinu
dvije za potrebe bivših predsjednika i ministara, ima klima, pa se temperatura narikta
baš kako kvočkama odgovara. Eto vidiš kako su naši vladari štedljivi-ništa ne
bacaju u staro gvožđe, koriste sve što se može iskoristiti. Dobro, jesu i nas,
svoje podanike, a zašto bi inače, i komu, mi služili? Mi bez prigovora plaćamo
našu brojnu delegaciju da malo prošeta po Brisselsu, po New Yorku, naši
ministri na ta putovanja povedu supruge, djecu i pola rodbine, i to samo zato
da ne gube vrijeme nakon povratka pričajući im kako je u tom bijelom svijetu.
Neka sami vide i pričaju onima koji još nisu stigli utrpati se u brojna
izaslanstva. Evo, jučer je bio neki sastanak u Brisselsu i u našoj delegaciji
bilo 40 dužnosnika, što visokih, što onih od metar i pol. Ovaj glavni iz EU im
se obradovao i upitao ih što i mi, svi mi, nismo došli, bilo bi nas zgodno sve
odjednom primiti u EU, a ne da se čeka primanje države. Jer, kaže pametno taj
glavni iz Unije, prije ćete jedan po jedan ispuniti uvjete za ulazak u Uniju,
nego će te se usuglasit na državnoj razini. Dobro nas čovjek poznaje-ništa mi
zajedno ne možemo uraditi, jer „svak za se travu pase“. Tu smo nenadmašni!
Reći ćeš kako sam se jutros
sigurno digla na lijevu nogu, a i ne digla na ovoj pušaniji, kad ne mogu ni u
šumu, ni u polje, nego smrdim u kući i slušam snahinu pjesmu! Ne mogu na miru ni
razmišljati o ovim krupnim zvjerkama i političkim problemima, ali ti me
natjeraš pisati o politici, pa se ja zapetljam k'o pile izleženo u državnom
mercedesu. Baš razmišljam kako bi bilo dobro da nas, prije tih Natova i Europa,
prime u globalno selo, jer je tamo, tako čujem, globalno zatopljenje. U našem
selu je i dalje lokalno zahlađenje, pa ne možeš drva za kamin napripraviti. Bura
odnese, sve izgori, a led se uvukao u kuće, u ljude. Sjadili se, skukali, kao
da ljeto nikada neće doći. Hoće, dolazilo je svake godine, pa će i ove, lažu da
neće!
Nije meni, Mare, hladno, jer mi je srce
toplo, a vrela krv, tjerana silinom ljubavi, kroz njega žubori. Nego, nešto ti
drugo želim pisati. Vrijeme je poklada i dok ti ovo pišem gledam kroz prozor
maškare-djecu s maskama na licu. Kod nas ti odavno odrasli ne idu u maškare,
posebice ovi državni službenici i političari, ne žele skidati maske koje nabace
na obraze čim ih izaberemo za tamo neke-narodne zastupnike. Više ih ne možeš
prepoznati, obraze pokriju obrazinama od đona. I rade ono što nikada nisu
obećali, što nikada nisu ni slutili da se može uraditi kad si izabran-troše
naše novce ili ih trpaju u svoje lonce, a da nikomu račune ne polažu.
Primjerice, za ova bijesna auta, skrenuli im s puta, a svi zdravi i pametniji
bili.
Evo, dala sam maškarama nešto
sitnoga, svima po sitno, a meni iz džepa na kraju krupno. Kakva jaja, kakva
slanina, neće ti više maškare tih tričarija, samo novac, nevažno koja valuta:
kune, marke, dolare… I pitam te maškare tko će im biti Krnjo-koga će spaliti kao
krivca za sve naše nedaće. Počeše brojiti, pa ispade više Krnja nego maškara!
Očekivati je veliki dim na trgovima, tko trg ima.
Ali, sjetim se da će za dan dva korizma,
vrijeme molitve, milosrđa, posta i svekolikog odricanja, ali i vrijeme
iščekivanja, vjere i nade. Piši mi,Mare, čega ćeš se ti odreći, i čega se,
inače, tamo preko bare, ljudi odriču u korizmi. Kod nas se, kao fol, ljudi
odriču onoga što im je i inače viška: poste radi debljine, odriču se pića (samo
u birtiji kad ih netko gleda), malo ih se odriče psovke, jer je to narodni
običaj i ne računa se u porok, još manje je onih koji ušteđeni novac od
odricanja daju sirotinji, što je i jedini smisao posta i odricanja-milosrđe.
A čega sam se ja odrekla? Drugo
sam ja( tako svatko misli za sebe, da je on nešto posebno)! Ja ti se nemam čega
odreći: ne pijem, ne pušim, ne psujem, ne trujem riječima ( osim u ovim
pismima), ne činim nevaljala djela, a poštena i jesam, znaš mene.
Mogla bih se odreći ljubavi, ali
ne mogu, a i da mogu neću. Ali mogla bih ove svoje dvojice(!) napasnika. Jedan
je javio da će se u korizmi odreći mene, a drugog ću se odreći ja i-sve po
šeset!
„Ovih posnih, korizmenih dana, ja
se svoga odričem dragana“! Ali ga ne želim nikomu dati, jer on je moj, moj…! Tu
sam sebična, ali ću u svemu ostalome ostati velikodušna. I, Mare, ako se ti i
ti tvoji tamo odlučite odreći čega vrijednog, slobodno pošaljite ovamo nama, pa
taman to bili i dolari.
TVOJA ANĐA
(čitanja 1735) |
