|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Premijeru,
ministrima i zastupnicima pao je mrak na oči i dali su petama vjetra, umjesto
da su malo sačekali da im Bog pamet rasvijetli, pred sebe pogledaju i
progledaju, te spoznaju što su uradili, kakve su zakone donosili i gdje novac
razasipali
Teško ti pišem, draga Mare, jer su
mi oči opet u kvaru-malo, malo pa ih zahvati erozija, a to boli. Međutim, kako
nije zdravo, pače bolnije je od mojih očiju, i sve ono što se događa kod nas, a
tebe to zanima i te informacije mi plaćaš, moram ti pisati. Prvo ću ti
odgovoriti na sva tvoja pitanja, što je poteško, ali pokušati ću. Zašto su
invalidi upali u Parlament, a premijer i naši vrli parlamentarci i ministri
pobjegli? Zato što su se naši vlastodršci i skrivači vreće sa zlatom-proračuna,
preračunali i to grdno: donijeli su zakon o zaštiti invalida i novčanim
naknadama istim, a da pojma nisu imali koliko kod nas ima invalida. Uredno su
svima poslali rješenja, a kada je trebalo poslati i novce-ispostavilo se da za
to novaca nema, pardon, ima samo za polovicu od ukupnog broja i to i njima
minimum minimuma. Nema para, a nije popapala maca, nego naši
političari-kabadahije: utukli najveći dio proračuna u vlastita primanja ( ne
plaće), u dnevnice, u skupa vozila i skupe impulse telefonske. A broja našim
premijerima i ministrima i njihovim pomagačima-u trošenju novca, broja nema,
ali ih je sigurno više nego u vašim državama preko oceana. Kad je jadnim
invalidima dogorjelo do nokata, kopati po kontejnerima nisu mogli od hladnoće,
a i u kućama im postalo hladno, upali su u toplu dvoranu Parlamenta s ubojitim
oružjem: štakama, protezama, naočalama, bijelim štapovima. Premijeru,
ministrima i zastupnicima pao je mrak na oči i dali su petama vjetra, umjesto
da su malo sačekali da im Bog pamet rasvijetli, pred sebe pogledaju i
progledaju, te spoznaju što su uradili, kakve su zakone donosili i gdje novac
razasipali, pokaju se za svoj grijeh, svoje propuste( barem ovi naši, pred
kojima je bilo vrijeme korizme-milosti i milosrđa), oni su okrenuli leđa
sirotinji. Još su samo trebali izaći za mikrofon i zapjevati:“Sirotinjo i Bogu
si teška, kamol' nisi kući u kojoj su“, odnosno državi čiji vlastodršci srama
nemaju pred ljudima, samilosti prema sirotinji, starima i nemoćnima, a Boga se
ne boje?! I što će sada biti? Ništa, draga moja, sirotinja će rješenja o
invalidninama okačiti mačku za rep i čekati proljeće. Tko preživi, neće imati
što ni kada pričati, ići će u šumu ili na livade tražiti u prirodi hranu za
preživjeti, jer je naše društvo nemilosrdno. Slaba nam je utjeha da je
kapitalizam najbolji društveni poredak i da je prava sreća tko ga ima. Možda je
i tako, ali zašto nam nitko nije rekao da će ga imati i u njemu uživati, te ga
svim sredstvima braniti, mali broj ljudi-velikih i beskrupuloznih kapitalista,
nedodirljivih kapitalaca! Za razliku od jelena kapitalaca, koje spretni lovci
ipak ulove, na ove naše lopine ne smije se ni pomisliti hajku napraviti. Sama
pomisao sasiječe se u korijenu, takav je naš sustav vladanja i dogovorenog
ponašanja.
Napisala bih ti ja imena svih
naših kapitalaca, ali su mi „oči širom zatvorene“ kako nazva svoj posljednji
film Kubrick, a ja ga nedavno pogledala. Možda je i taj film djelovao na moja
osjetila, vid i sluh, a ja mislila samo na svoje srce-da me ne izda. Umjesto da
sam čuvala vid, a srce, kako kaže naš pametni Antiša, može dok i ja, dulje i ne
treba! Sada ću ti odgovoriti na još jedno pitanje: da, sjećam se one molitvice
koju smo u djetinjstvu molile u korizmi. Dugo je nisam molila, ali sada kada si
me ti podsjetila, „širom zatvorenih očiju“ lako oživim djetinjstvo i mladost u
sebi, pa davno naučene „ Pjesme moje pokraj srca stoje, kad se sjetim, same se
izbroje“. Ta naša molitvica glasi:“Nediljice ti si sveta i presveta, u tebi su
svete crkve sagrađene, svetim križom iskrižane, svetim uljem pomazane. Tu
presveta Gospa kleči, iza svega srca ječi, suze roni, prste lomi….“. Duga je, a
kraj nam je bio posebno važan:“Tko bi ovu moju molitvu molio u ove dane
korizmene: u petak pet puta, u subotu sedam puta, u nedjelju devet puta, ja bi
mu se ukazala, prije smrti petnest dana, lipo bi ga svitovala. Opremaj se moj
putniče, ispovidaj moj grišniče, vakat ti je putovati, Bogu dušu predavati…“ Mi
smo to milile svake korizme u ove dana i ja čvrsto vjerujem da ću dobiti neki
znak prije kraja. Koji je, ja se nadam, a na žalost mojih nevjesta, još daleko!
Do tada, osim molitvica koje već zna i moja unuka, rado recitiram i Jesenjina,
koji je melem za moje zaljubljeno srce u ove posne, korizmene dane, kad sam se,
bez namjere, odrekla i ono malo radnji u kojima sam uživala: šetnji u prirodi i
ugodnom društvu, čitanju i pisanju.
Uz pomoć Boga, svete Lucije i
doktorice Dražane, progledat ću ja za koji dan, pa ću napisati ministrima i
zastupnicima da otvore oči, a zatvore pohlepno srce,odreknu se visokih plaća u
korist malih ljudi-invalida i penzionera. Malo je u nas, Mare, onih koji
primaju mirovinu, pa mogu mirne duše čekati svaki prvu u mjesecu. Većina je
penzionera, koja već drugoga u mjesecu čeka prvi! Možda ti sve ovo nije jasno,
ali nije ni meni, pa se ne brini. Neka smo samo žive, a ti i zdrava, biće svega!
TVOJA ANĐA
(čitanja 1517) |
