|
Danas,
Mare, i kod nas, a znam da je kod vas još i gore, ako se netko glasno nasmije,
svi ga čudno gledaju, kao da je, ne daj Bože, skrenuo, pošandrcao, kao da mu
nisu sve daske u glavi
Nakon
više kišovitih i tmurnih dana, jutros je kod nas, draga moja Mare, sunčano i
toplo, i k tomu još-oči sam širom otvorila i mogu ti pisati cijeli dan, a
cijelu noć čitati ono što sam propustila dok su mi oči bile „širom zatvorene“.
Ne boj se, neću duljiti, jer, evo, umni ljudi preporučuju da se u korizmi
odreknemo modernih tehnologija, dakle i računala i interneta. Kako, kad sam ja
postala ovisna o njima, a liječnika specijaliste za liječenje te ovisnosti kod
nas još nema. Mogu malo smanjiti, ali se odreći-ne daj Bože bolesti očiju! Ne
znam koliko je dobro odricati se ičega u korizmi, ako nas to nervira, ako smo
ljuti, ustajemo na lijevu nogu, svatko nam je kriv, a sve zato što smo se,
recimo, odrekli kave, cigareta, klađenja, mobitela…Zato smo skloni svađama,
prigovaranju, manje se smijemo, manje se veselimo. Običaj je i kod nas oduvijek
bio da se ne pjeva u korizmi, da nema proslava, veselica, svatova, ali nismo ni
plakali, ni bili tužni, neraspoloženi…Jesmo se smijali, i ne samo u korizmi, do
besvijesti.
Danas, Mare, i kod nas, a znam da je kod
vas još i gore, ako se netko glasno nasmije, svi ga čudno gledaju, kao da je,
ne daj Bože, skrenuo, pošandrcao, kao da mu nisu sve daske u glavi. Čovjek je
samo pokazao da je čovjek, jer nitko nije vidio da se životinje smiju. I po
tomu se razlikujemo. Ali sve manje, jer vidjeti ujutro nasmijano lice na ulici,
u trgovini, prava je sreća. Svi nekako pokisli i imam osjećaj da ih ni
škakljanje ne bi natjeralo na smijeh. Zato bi trebalo imati liječnika za
smijeh, pa makar se ,u početku, služio i škakljanjem.
U redu,
ako je nekoga obuzela velika žalost, teška bolest, starost, brige, ali kad
vidiš djecu, mladež, smrknuta lica, zaleđenih usana, pogleda u zemlju uprtog, a
vidiš da su lijepo odjeveni, mobitel im u ruci, pucaju od zdravlja, a osmijeha
ni za lijek? Da ne govorim o ovim našim političarima i drugim bogatunima, voze
skupa auta, nabacili odijela poznatih marki, a pri susretima se drže kao da su
sve svoje pokopali. Ja mislim da je kod njih u pitanju grižnja savjesti, a kod
mladeži netko je ili nešto zatajilo u odgoju. Kako biti mlad, a ne smijati se?!
To je u našoj mladosti, onoj prvoj,
ali evo mene drži i u drugoj, bilo nemoguće. Pa satima smo se smijali, često
bez riječi, bez povoda, samo bismo se nečega sjetili, pogledali se-i prasnuli u
smijeh. Zbog neobuzdanog smijeha profesori su nas najčešće izbacivali sa sata,
iz učionice. A tek kada se prisjetim „kratkih“ noći u studentskom domu, kada
bismo počeli pričati šale. Ne one koje smo negdje čuli i pročitali, nego one
smiješne zgode iz naših sela ( a svi smo u to doba bili iz sela!).
Samo da
te podsjetim zgode s onim Štefom, Zagorcem, Denikenovim cimerom na Savi.
Obojica dokoličari, bez prebijene u džepu, pa Deniken, da im brže prođe vrijeme
u sobi, Zagorcu ispriča sve detalje iz našega sela: od kuće do kuće, osobe do
osobe, imena, rodbinu, stanja, znanja i imanja. I jednoga ljeta dođe Štef u
naše selo, banuo, onako, čovjek i pita za svakoga? Okupili se svi oko njega, a
on kaže da je vidovnjak, zna imena, gdje tko radi i što radi, djevojkama govori
u koga su zaljubljene, staricama što ih boli i kakve ih brige more. Ugostili
oni Štefa kao rod rođeni, jedva ga puste iz sela. I danas postoji legenda o
vidovnjaku koji je sve znao, sve pogađao, ode i-nikad ga više. E, sjeti se kada
nam je Štef pričao kako su ga dočekali, a Deniken ni dan danas ne smije u selu
ispričati istinu.
Nema
više, Mare draga, ni sijela ni smijeha, čak ni u našem selu, jer je većina kuća
praznih, ostalo desetak starijih, nitko nikomu vode ne može dodati. Bez potrebe
se i ne izlazi iz kuće, je, ovi pokretni muškarci odu malo do seoske birtije
gdje je i kladionica, to im je sva zabava, ali i razlog svađe: žene bi gledale
na televiziji sapunice, ali ne mogu od utakmica i teleteksta. Još kad vide u
što im muževi troše novac( uglavnom njemačke mirovine), polude i dohvate se
listića. Tako je Beka vidjela da njezin zakoniti odmah počne nešto šarati po
listićima, krije ih pod jastucima, ona zagalami, a on se vadi da su mu tako
išarane dali već u kladionici!
Vidiš ti mene senilne, moja Mare,
počnem o korizmi i odricanju, a završim u kladionici. A nakana mi je bila
poručiti svima da se ne odriču smijeha ni osmijeha, ma kako im teško bilo, po
onoj:“Ja sam svoje spakirala jade, u dnu srca, da nitko ne znade“. Sudim po
sebi: kada mi netko ujutro uputi vedar osmijeh, uljepša mi dan. Tako, nadam se,
i ja drugima. Stoga, savjetujem i tebi i tvojima, ali i svim našima, ako ništa
drugo ne možete ili ne želite darovati drugima, jer to košta, onda im i u
korizmi, ali i svaki dan u godini, darujte osmijeh i , po mogućnosti, lijepu
riječ-to je besplatno, a vrijedi! Stariji vam to neće zaboraviti, a mladi će
nešto lijepo naučiti. I ne činite ništa, pa se i ne odričite ničega, preko
volje, jer to dovodi do mrzovolje, koja nagriza srce i pustoši dušu.
Neću ti ništa o politici ovaj put, a
ni o svojim ljubavima, jer sam i Honorarcu i Tajniku zagangala: „Idi, dragi,
kamo si i poš'o, ako nisi svojom voljom doš'o“. Ja tebi, draga moja, ne pišem
preko volje, nego, evo, ne mogu se zaustaviti, a osmijeh blista na licu-mista!
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1532) |
