Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Danas, Mare, i kod nas, a znam da je kod vas još i gore, ako se netko glasno nasmije, svi ga čudno gledaju, kao da je, ne daj Bože, skrenuo, pošandrcao, kao da mu nisu sve daske u glavi

       Nakon više kišovitih i tmurnih dana, jutros je kod nas, draga moja Mare, sunčano i toplo, i k tomu još-oči sam širom otvorila i mogu ti pisati cijeli dan, a cijelu noć čitati ono što sam propustila dok su mi oči bile „širom zatvorene“. Ne boj se, neću duljiti, jer, evo, umni ljudi preporučuju da se u korizmi odreknemo modernih tehnologija, dakle i računala i interneta. Kako, kad sam ja postala ovisna o njima, a liječnika specijaliste za liječenje te ovisnosti kod nas još nema. Mogu malo smanjiti, ali se odreći-ne daj Bože bolesti očiju! Ne znam koliko je dobro odricati se ičega u korizmi, ako nas to nervira, ako smo ljuti, ustajemo na lijevu nogu, svatko nam je kriv, a sve zato što smo se, recimo, odrekli kave, cigareta, klađenja, mobitela…Zato smo skloni svađama, prigovaranju, manje se smijemo, manje se veselimo. Običaj je i kod nas oduvijek bio da se ne pjeva u korizmi, da nema proslava, veselica, svatova, ali nismo ni plakali, ni bili tužni, neraspoloženi…Jesmo se smijali, i ne samo u korizmi, do besvijesti.

      Danas, Mare, i kod nas, a znam da je kod vas još i gore, ako se netko glasno nasmije, svi ga čudno gledaju, kao da je, ne daj Bože, skrenuo, pošandrcao, kao da mu nisu sve daske u glavi. Čovjek je samo pokazao da je čovjek, jer nitko nije vidio da se životinje smiju. I po tomu se razlikujemo. Ali sve manje, jer vidjeti ujutro nasmijano lice na ulici, u trgovini, prava je sreća. Svi nekako pokisli i imam osjećaj da ih ni škakljanje ne bi natjeralo na smijeh. Zato bi trebalo imati liječnika za smijeh, pa makar se ,u početku, služio i škakljanjem.

U redu, ako je nekoga obuzela velika žalost, teška bolest, starost, brige, ali kad vidiš djecu, mladež, smrknuta lica, zaleđenih usana, pogleda u zemlju uprtog, a vidiš da su lijepo odjeveni, mobitel im u ruci, pucaju od zdravlja, a osmijeha ni za lijek? Da ne govorim o ovim našim političarima i drugim bogatunima, voze skupa auta, nabacili odijela poznatih marki, a pri susretima se drže kao da su sve svoje pokopali. Ja mislim da je kod njih u pitanju grižnja savjesti, a kod mladeži netko je ili nešto zatajilo u odgoju. Kako biti mlad, a ne smijati se?!

         To je u našoj mladosti, onoj prvoj, ali evo mene drži i u drugoj, bilo nemoguće. Pa satima smo se smijali, često bez riječi, bez povoda, samo bismo se nečega sjetili, pogledali se-i prasnuli u smijeh. Zbog neobuzdanog smijeha profesori su nas najčešće izbacivali sa sata, iz učionice. A tek kada se prisjetim „kratkih“ noći u studentskom domu, kada bismo počeli pričati šale. Ne one koje smo negdje čuli i pročitali, nego one smiješne zgode iz naših sela ( a svi smo u to doba bili iz sela!).

Samo da te podsjetim zgode s onim Štefom, Zagorcem, Denikenovim cimerom na Savi. Obojica dokoličari, bez prebijene u džepu, pa Deniken, da im brže prođe vrijeme u sobi, Zagorcu ispriča sve detalje iz našega sela: od kuće do kuće, osobe do osobe, imena, rodbinu, stanja, znanja i imanja. I jednoga ljeta dođe Štef u naše selo, banuo, onako, čovjek i pita za svakoga? Okupili se svi oko njega, a on kaže da je vidovnjak, zna imena, gdje tko radi i što radi, djevojkama govori u koga su zaljubljene, staricama što ih boli i kakve ih brige more. Ugostili oni Štefa kao rod rođeni, jedva ga puste iz sela. I danas postoji legenda o vidovnjaku koji je sve znao, sve pogađao, ode i-nikad ga više. E, sjeti se kada nam je Štef pričao kako su ga dočekali, a Deniken ni dan danas ne smije u selu ispričati istinu.

Nema više, Mare draga, ni sijela ni smijeha, čak ni u našem selu, jer je većina kuća praznih, ostalo desetak starijih, nitko nikomu vode ne može dodati. Bez potrebe se i ne izlazi iz kuće, je, ovi pokretni muškarci odu malo do seoske birtije gdje je i kladionica, to im je sva zabava, ali i razlog svađe: žene bi gledale na televiziji sapunice, ali ne mogu od utakmica i teleteksta. Još kad vide u što im muževi troše novac( uglavnom njemačke mirovine), polude i dohvate se listića. Tako je Beka vidjela da njezin zakoniti odmah počne nešto šarati po listićima, krije ih pod jastucima, ona zagalami, a on se vadi da su mu tako išarane dali već u kladionici!

        Vidiš ti mene senilne, moja Mare, počnem o korizmi i odricanju, a završim u kladionici. A nakana mi je bila poručiti svima da se ne odriču smijeha ni osmijeha, ma kako im teško bilo, po onoj:“Ja sam svoje spakirala jade, u dnu srca, da nitko ne znade“. Sudim po sebi: kada mi netko ujutro uputi vedar osmijeh, uljepša mi dan. Tako, nadam se, i ja drugima. Stoga, savjetujem i tebi i tvojima, ali i svim našima, ako ništa drugo ne možete ili ne želite darovati drugima, jer to košta, onda im i u korizmi, ali i svaki dan u godini, darujte osmijeh i , po mogućnosti, lijepu riječ-to je besplatno, a vrijedi! Stariji vam to neće zaboraviti, a mladi će nešto lijepo naučiti. I ne činite ništa, pa se i ne odričite ničega, preko volje, jer to dovodi do mrzovolje, koja nagriza srce i pustoši dušu.

         Neću ti ništa o politici ovaj put, a ni o svojim ljubavima, jer sam i Honorarcu i Tajniku zagangala: „Idi, dragi, kamo si i poš'o, ako nisi svojom voljom doš'o“. Ja tebi, draga moja, ne pišem preko volje, nego, evo, ne mogu se zaustaviti, a osmijeh blista na licu-mista!

TVOJA ANĐA

Komentari (0)