|
Ta tko će našim političarima dati srce, o duši nema ni spomena.
Ne želim ti navoditi primjere njihove bezdušnosti i nemilosrdnosti, dovoljna je
spoznaja da-što je narod, običan puk, gladniji i siromašniji-političari i
vlastodršci su bogatiji i bahatiji, što je i logično jer gule, deru sirotinju
Oprosti,
draga Mare, nisam ovih dana imala vremena misliti na tebe, pa sam se tek sjetila
da ti je bio, i prošao, rođendan!Nećeš ti meni zamjeriti, jer znaš da ti ja
svaki dan želim dobro zdravlje, ljubav u obitelji i uspjeh u poslu. Ovo uspjeh
u poslu nemoj shvatiti doslovno, jer smo se i ti i ja dovoljno naradile,
nauspjevale, sada možemo mirne duše malo i predahnuti , uspjehe prepustiti
mlađima, pametnijima i ornijima za posao. U našim godinama nastojati nešto
ozbiljnije postići, možeš sam upropastiti i ono što si do tada uradio, jer
moždane vijuge sve manje vijugaju, a sve više hvataju pravac, inate se-ili
ovako ili nikako. Bolje je nikako nego prkosno, pa ja radije odustanem.
Sad ćeš
ti doći na svoje: jesu, ovi naši političari, a stariji su i od mene i od tebe,
prkose jedan drugome, svađaju se, nema govora od bilo kakvog dogovora, uzalud
im bio Prud?, opet čekaju da drugi i to stranci, sve urade za njih. Nije ih
sramota javno se hvaliti kako im je zdravlje dobro, tek ih malo žiga u kostima
ili ih muči žgaravica od preobilnih ručaka. Ne smiju, pouzdano znam, otići na
pregled onim doktorima za psihičko zdravlje. Niti onima za srce, jer im ga ne
bi mogli naći. Ta tko će našim političarima dati srce, o duši nema ni spomena.
Ne želim ti navoditi primjere njihove bezdušnosti i nemilosrdnosti, dovoljna je
spoznaja da-što je narod, običan puk, gladniji i siromašniji-političari i
vlastodršci su bogatiji i bahatiji, što je i logično jer gule, deru sirotinju.
Čak i u korizmi ne čuh da su se odrekli jedne plaće ili visoke, ničim
opravdane, dnevnice u korist radnika
koji ne primaju plaću, u korist nemoćnih koji ne mogu raditi, u korist susjeda
koji s divljenjem gledaju u skupa vozila onih koji su ih ostavili bez posla,
bez novca, na rubu Života. A kunu se ti naši kapitalisti ( jesu, kod nas je to
sinonim za političare) da vjeruju u Boga, u pravdu, u ljubav!
Sjetih se
sada, a sjećanje mi jedino još vijuga vijugama, jedne prispodobe.
Molio,
dakle, jedan pobožan čovjek Boga da ga odvede u pakao i raj, da vidi kako je
tamo. Molio, molio i Bog se smilovao. Ušao taj radoznalac prvo u pakao i vidi:
veliki stolovi puni svakovrsne hrane, a ljudske spodobe mršave, blijede, kost i
koža. Svatko u ruci drži vilicu dugu dva metra i ne uspijeva hranu donijeti
ustima!
Ušao
zatim naš radoznalko u raj: veliki stolovi puni hrane, a oko njih vesela lica,
smiju se, sita, zadovoljna. A i oni mogu jesti samo vilicama dugim dva metra?
-Da si
pogledao malo bolje, radoznali čovječe, uočio bi veliku razliku: oni u paklu
lome ruke, a ne uspijevaju hranu donijeti ustima, a oni u raju hrane jedni
druge, pomažu jedni drugima, ljube jedni druge, oslanjaju se jedni na druge.Dakle,
imaju iste uvjete, ali jedni imaju dušu, a drugi je nemaju-objasni Bog čovjeku.
Dobro, to
je nebeska prispodoba, ali prispodobiva i na zemlji, u ovome našem, jednom i
jedinom, Životu. I doista, i ove korizme, mnogo je običnih, malih ljudi
milostivih i milosrdnih, pa pomažu siromašnima, bolje reći dijele s njima, a da
nitko ne zna za njihovo odricanje i pomaganje. Ne samo u korizmi nego tijekom
cijele godine, u svakoj prigodi, jer dušu i veliko srce imaš ili nemaš. Čekati
korizmu ili javni poziv pomoći nekomu i još time udarati na sva zvona, bezdušno
je prema onima koji pomoć trebaju. Oni, Mare draga, koji bi samo pred svjetlima
reflektora pokazivali koliko veliko srce imaju, ne znaju da je veće zrno papra
od njihovog srca.
Ti nisi
takva, pa ti zato mogu ovako otvoreno i pisati. Da nije mene, nitko ne bi ni
znao da si ti velikodušna. Znam da se ti ljutiš što ja ponekomu kažem na koje
sve načine ti pomažeš sirotinji, ali znaš mene-nemam tajne i ništa se u meni ne
može usmrdjeti!
Od kada sam sjela pisati stalno mi na
umu kazati ti zašto nisam imala vremena proteklih dana i zašto se nisam sjetila
čestitati ti rođendan. Raspisala se ja o duši i srcu, mnogi bi rekli o onomu
čega nemam, ali zna Bog i ti. Bog zna, ali tebi ću tek kazati-ovih dana jednog
mi dragog prijatelja srce počelo izdavati, jer ga nije štedio, trošio ga na sve
i svakoga, pa-motor samo što nije otkazao. Po svoj prilici, oporavka nema,
morat će ga zamijeniti. Čime? Novim srcem! Ja mu kažem da bi mu moje srce
odgovaralo, jer samo ono zna kako je kucalo njegovo, samo srce žene koja bi mu
darovala srce kao prvi poljubac, koja je spremna umrijeti da bi on živio,
umrijeti, da živi…
Vidiš,
Mare, da ti ja, čim se radi oko srca, pa i bolesnog, skrenem u poeziju, a ovaj
moj prijatelj, kao ni ti, to ne razumije, vi biste danima raspredali o politici,
ja o ljubavi, vama je važniji mozak, a meni srca, vama razbor, meni osjećanja, vama…Nije
baš da se drastično razlikujemo kako sam sad napisala, ali :“Srce srcu ljubav
iskazuje, ja svom dragom, on mi ne vjeruje“! Što bih ja sada trebala raditi?
Znam, završiti ovo pismo i provjeriti u kakvom je stanju srce meni dragog
čovjeka, jer sad moje kuca za oboje! Čim navale ove rime, kraj je zime. Čujem
tvoj smijeh, zato te i volim.
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1613) |
