Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Ta tko će našim političarima dati srce, o duši nema ni spomena. Ne želim ti navoditi primjere njihove bezdušnosti i nemilosrdnosti, dovoljna je spoznaja da-što je narod, običan puk, gladniji i siromašniji-političari i vlastodršci su bogatiji i bahatiji, što je i logično jer gule, deru sirotinju

        Oprosti, draga Mare, nisam ovih dana imala vremena misliti na tebe, pa sam se tek sjetila da ti je bio, i prošao, rođendan!Nećeš ti meni zamjeriti, jer znaš da ti ja svaki dan želim dobro zdravlje, ljubav u obitelji i uspjeh u poslu. Ovo uspjeh u poslu nemoj shvatiti doslovno, jer smo se i ti i ja dovoljno naradile, nauspjevale, sada možemo mirne duše malo i predahnuti , uspjehe prepustiti mlađima, pametnijima i ornijima za posao. U našim godinama nastojati nešto ozbiljnije postići, možeš sam upropastiti i ono što si do tada uradio, jer moždane vijuge sve manje vijugaju, a sve više hvataju pravac, inate se-ili ovako ili nikako. Bolje je nikako nego prkosno, pa ja radije odustanem.

Sad ćeš ti doći na svoje: jesu, ovi naši političari, a stariji su i od mene i od tebe, prkose jedan drugome, svađaju se, nema govora od bilo kakvog dogovora, uzalud im bio Prud?, opet čekaju da drugi i to stranci, sve urade za njih. Nije ih sramota javno se hvaliti kako im je zdravlje dobro, tek ih malo žiga u kostima ili ih muči žgaravica od preobilnih ručaka. Ne smiju, pouzdano znam, otići na pregled onim doktorima za psihičko zdravlje. Niti onima za srce, jer im ga ne bi mogli naći. Ta tko će našim političarima dati srce, o duši nema ni spomena. Ne želim ti navoditi primjere njihove bezdušnosti i nemilosrdnosti, dovoljna je spoznaja da-što je narod, običan puk, gladniji i siromašniji-političari i vlastodršci su bogatiji i bahatiji, što je i logično jer gule, deru sirotinju. Čak i u korizmi ne čuh da su se odrekli jedne plaće ili visoke, ničim opravdane, dnevnice  u korist radnika koji ne primaju plaću, u korist nemoćnih koji ne mogu raditi, u korist susjeda koji s divljenjem gledaju u skupa vozila onih koji su ih ostavili bez posla, bez novca, na rubu Života. A kunu se ti naši kapitalisti ( jesu, kod nas je to sinonim za političare) da vjeruju u Boga, u pravdu, u ljubav!

Sjetih se sada, a sjećanje mi jedino još vijuga vijugama, jedne prispodobe.

Molio, dakle, jedan pobožan čovjek Boga da ga odvede u pakao i raj, da vidi kako je tamo. Molio, molio i Bog se smilovao. Ušao taj radoznalac prvo u pakao i vidi: veliki stolovi puni svakovrsne hrane, a ljudske spodobe mršave, blijede, kost i koža. Svatko u ruci drži vilicu dugu dva metra i ne uspijeva hranu donijeti ustima!

Ušao zatim naš radoznalko u raj: veliki stolovi puni hrane, a oko njih vesela lica, smiju se, sita, zadovoljna. A i oni mogu jesti samo vilicama dugim dva metra?

-Da si pogledao malo bolje, radoznali čovječe, uočio bi veliku razliku: oni u paklu lome ruke, a ne uspijevaju hranu donijeti ustima, a oni u raju hrane jedni druge, pomažu jedni drugima, ljube jedni druge, oslanjaju se jedni na druge.Dakle, imaju iste uvjete, ali jedni imaju dušu, a drugi je nemaju-objasni Bog čovjeku.

Dobro, to je nebeska prispodoba, ali prispodobiva i na zemlji, u ovome našem, jednom i jedinom, Životu. I doista, i ove korizme, mnogo je običnih, malih ljudi milostivih i milosrdnih, pa pomažu siromašnima, bolje reći dijele s njima, a da nitko ne zna za njihovo odricanje i pomaganje. Ne samo u korizmi nego tijekom cijele godine, u svakoj prigodi, jer dušu i veliko srce imaš ili nemaš. Čekati korizmu ili javni poziv pomoći nekomu i još time udarati na sva zvona, bezdušno je prema onima koji pomoć trebaju. Oni, Mare draga, koji bi samo pred svjetlima reflektora pokazivali koliko veliko srce imaju, ne znaju da je veće zrno papra od njihovog srca.

Ti nisi takva, pa ti zato mogu ovako otvoreno i pisati. Da nije mene, nitko ne bi ni znao da si ti velikodušna. Znam da se ti ljutiš što ja ponekomu kažem na koje sve načine ti pomažeš sirotinji, ali znaš mene-nemam tajne i ništa se u meni ne može usmrdjeti!

          Od kada sam sjela pisati stalno mi na umu kazati ti zašto nisam imala vremena proteklih dana i zašto se nisam sjetila čestitati ti rođendan. Raspisala se ja o duši i srcu, mnogi bi rekli o onomu čega nemam, ali zna Bog i ti. Bog zna, ali tebi ću tek kazati-ovih dana jednog mi dragog prijatelja srce počelo izdavati, jer ga nije štedio, trošio ga na sve i svakoga, pa-motor samo što nije otkazao. Po svoj prilici, oporavka nema, morat će ga zamijeniti. Čime? Novim srcem! Ja mu kažem da bi mu moje srce odgovaralo, jer samo ono zna kako je kucalo njegovo, samo srce žene koja bi mu darovala srce kao prvi poljubac, koja je spremna umrijeti da bi on živio, umrijeti, da živi…

Vidiš, Mare, da ti ja, čim se radi oko srca, pa i bolesnog, skrenem u poeziju, a ovaj moj prijatelj, kao ni ti, to ne razumije, vi biste danima raspredali o politici, ja o ljubavi, vama je važniji mozak, a meni srca, vama razbor, meni osjećanja, vama…Nije baš da se drastično razlikujemo kako sam sad napisala, ali :“Srce srcu ljubav iskazuje, ja svom dragom, on mi ne vjeruje“! Što bih ja sada trebala raditi? Znam, završiti ovo pismo i provjeriti u kakvom je stanju srce meni dragog čovjeka, jer sad moje kuca za oboje! Čim navale ove rime, kraj je zime. Čujem tvoj smijeh, zato te i volim.

TVOJA ANĐA

Komentari (0)