|
Sada je
već u tijeku umirovljenje radnika, treba ih što više i što hitnije umiroviti,
prevesti u otpisanu kategoriju. Neke milom, a ovih dana neke se umirovljuje i
silom!
Rekla sam
u proljeće, ako naše dođe, u proljeće ćemo ljubiti sve procvjetalo cvijeće,
drveće, pupoljke, u proljeće ćemo imati ljubavi za sve neljubljene. To sam,
draga moja Mare, sjeti se, rekla početkom jeseni, a sve misleći da je dugo do
proljeća, ima još vremena, tko li živ, tko li mrtav. A nu, dok se okreneš, dok
dlanom o dlan, ono već stiglo i zateklo me nespremnu za duge šetnje u prirodi,
za uživanje u mirisima cvjetnih livada, u pupoljcima, u prolistaloj šumi. Znaš
mene, nikada ne priznam da sam ja kriva, nego je uvijek netko drugi ili nešto
treće. Sada je krivo ovo treće, vrijeme. Hladno je, pa je proljeće stiglo samo
na kalendaru, jer umjesto behara lepršaju snježne pahuljice. Kažu da zima zna
ošinuti repom, dakle, kad je na isteku, ali ja mislim da je za ovu godinu
njezino vrijeme isteklo. Ne trebaju meni meteorolozi, imam ti ja vremenske, a posebice
nevremenske, prognoze u-koljenima i križima, u kostima. I nema je točnije. Počela
sam o proljeću i ljubavi, a odnese me na sijevanje u kostima, jer mi je malo
zahladnjelo oko srca-onaj se moj Honorarac naprndio na me, jer sam bila spremna
Tajniku darovati srce!
Uzalud mu
ja govorim kako se lažima nitko nije udavio, te da se samo tako kaže, ono
metaforički, ali on ne popušta:“Eno ti Tajnik, tko ti je on, što ako meni srce
otkaže…?“ i još stotinu nekakvih pitanja, na koja ja ne želim odgovarati.
Mislila jesam da je mudar, da razlikuje riječi od djela, obećanja od
ostvarenja, da me poznaje dovoljno i da:“Ljubim tebe, zar ti nije jasno, sjetit
ćeš se kada bude kasno!“ Zainatio se on, a ja više nemam ni želje, ni volje,
dokazivati mu ljubav, prošla su ta vremena, jer vremena više nemamo na pretek,
ni on ni ja.
Dok ti ovo pišem proljeće mi samo
pokuca na prozor i odleprša, a ja pomislih možda će uskoro stići do tebe, pa me
ništa nije koštalo da ga poljubim. I odmah počeh razmišljati može li vjetar
prenositi poruke, ljubav, poljupce? Ako se sve to može slati zrakom, a i vjetar
je zrak, tada-naravno da može.
Sada mi
pade na pamet kako mi već dugo u svojim odgovorima ne spominješ tog svoga
starca, a vidim nije ove godine ni na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi
svijeta? Nije, valjda, i vas zahvatila recesija, kriza, unatoč njegovoj (tog
tvoga bogatuna) pameti i tvojoj računici! O ljubavi mi nisi često pisala, jer
znam da za nju nikada nisi imala vremena, tebe je zanimala samo ekonomija i
politika. Neću ti još o našoj krizi i politici, baš insistiram da mi odgovoriš
na pitanje: ljubiš li ikoga i jesi li ljubljena? Ne mislim, naravno, na djecu i
unuke, nego, znaš ti na što ja mislim. Na ljubav za koju ti nikada nisi imala
vremena, ljubila si na brzinu, onako usput i u prolazu, a sada, pisala si mi
kratko, nisu godine za ljubav. E, Mare moja, nema godina, nema mjeseca, dana i
sata, nema minute koja nije za ljubav. Sve je Život, a samo je ljubav uživanje!
Tu nema ni ekonomije, ni politike, ni računice. Sjeti se kada su nam krali
poljupce, a mi pjevale:“Ni poljupci nisu zabadava, ili plati-il' poljupce
vrati“! Sada meni, a vjerujem i tebi, nitko ne krade poljupce, ali ukrade
vrijeme, sve ga je manje i sve brže prolazi. O tomu želim čuti tvoje mišljenje,
a recesija će biti i proći, kod vas, dok kod nas odavno jeste i dugo će ostati,
pa se mi na to i ne osvrćemo, ne primjećujemo je, ako joj je krivo neka se
naprndi i ode-kao i moj Honorarac. Kamo lijepe sreće, ali neće!
Hoću malo, jer je tebi stalo, o
politici i krizi. Kod nas su počeli štedjeti na umirovljenicima, nema mirovina,
ionako bijednih, jer nema novaca u proračunu. Najmanja je šteta, tako su
zaključili naši vlastodršci, ako umru od gladi umirovljenici, ionako nisu
dugoviti, nikakve koristi od njih, deset godine prije, deset kasnije, oni su
dali svoje. I jesu, i to baš dali ovima koji se razbacuju onim što su stekli
umirovljenici: prodaju nacionalna i društvena dobra: telekomunikacije, elektro
postrojenja, putove, vodu, šume i polja, a novac od toga dijele između sebe.
Što vidomice, što kradomice: vidomice-ne kriju visoka primanja, koje pošten
svijet zove plaćama, kradomice- zatvore oči, a otvore lisnice i džepove, a pred
sto sudova se mogu zakleti kako ništa nisu vidjeli.
Sada je
već u tijeku umirovljenje radnika, treba ih što više i što hitnije umiroviti,
prevesti u otpisanu kategoriju. Neke milom, a ovih dana neke se umirovljuje i
silom!
Da imaju
dušu ti naši političari znali bi da su radnici najkorisniji obitelji, državi,
društvu, a ne nekakvi mudraci ili pjesnici. Toga sam se sjetila baš jučer, na
Blagdan svetog Josipa Radnika. Zašto se ti naši političari, barem vjernici,
nikada nisu upitali zašto je Bog za zaštitnika, za skrbnika, za zemaljskog oca
svomu sinu izabrao upravo radišnog i poštenog radnika-stolara Josipa? Da jesu,
drukčije bi se odnosili prema radnicima. I zašto ne poštuju, ako već u Boga
vjeruju, njegove zapovijedi, a samo ih je deset. Naši vlastodršci, čim se
dokopaju vlasti, zaborave na četvrtu Božju zapovijed, onu:“Poštuj oca i majku,
starije…“ , na petu:“Ne ubij“, na sedmu:“ Ne kradi…“,za šestu: „Ne sagriješi
bludno“ kunu se- nikad čuli. Za tu šestu ih ja ne bih ni pitala, ali za ove tri
i ljudi ih pitaju, a Bog će im suditi, jer ti kod nas nema ni pravde ni suda.
Unatoč
tomu, radujem se, a i tebi, Mare, preporučam, proljeću, jer je stvoreno za
ljubav!
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1621) |
