Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

      Draga Mare, pišeš da te posjetio moj Tajnik i uručio ti darke od mene. Ne trebaš zahvaljivati, to je samo malo uzdarje za sve što činiš za našu sirotinju i za mene, koja, hvala Bogu, nije siromašna, jer je sinovi hrane, a za mirovinu mogu kupiti svako jutro novine i popiti kavu. To je kod nas postao veliki luksuz-po onoj „sve se nema, a svako jutro u kiosk po novine“! Jedan naš političar na visokom položaju kaže da i on sada ide u kafić na kavu samo da bi tamo, besplatno, mogao pročitati novine. Strpljivo ispija kavu i čeka red za novine, eto dokle je ta recesija došla. Doduše, ja mu baš i ne vjerujem, mislim da podobro laže, jer smo mi, nedavno, bili raspisali javni natječaj za političara koji je, ulaskom u politiku, osiromašio, da se nije obogatio, da ne živi bolje od politike nego od posla izvan vlasti. Nagrada je bila-izbor za predsjednika država, ma kakva da je! I, što misliš? Nitko se nije javio, a i mi, kojih je bilo podosta na jednom sijelu, nismo se mogli sjetiti nikoga. Čim se dočepaju vlasti kao da im Bog manu baca, što neće biti, jer su oni od Boga daleko, ali su, čini mi se, blizu vreće s novcima, a ima i nas koji im za njihov normalan posao koji trebaju uraditi kao izabranici, trpamo novac u džepove, pršute u gepeke, plaćamo im kave i rakije i novine čak! Možeš li zamisliti koliko ih treba podmititi da urade nešto preko reda!? Ne možeš, naravno, jer si zaboravila da je kod nas podmićivanje narodni običaj kojega je nemoguće iskorijeniti, ako je ikomu i stalo da ga nestane. Sukob interesa, nepotizam, ono kad općinski ili državni čelnik ili načelnik zaposli u javnim službama svu kućnu čeljad, uključujući i puničine kume unuku, to se kod nas zove rodijačka pomoć, a opravdava onim, ako neću zaposliti svoga, kako ću tuđega! Zato udobno radno mjesto čeka da nečiji sinovi samo postanu punoljetni, dok nečiji godine za mirovinu namire čekajući posao pred vratima Zavoda za zapošljavanje, jer na vratima piše da je „Nezaposlenima zabranjen ulaz“.

Malo sam zabasala, ali znam da tebi ne smeta, samo neka je politika. Pa, evo, da se vratim na početak: nagovarala ja našega Antišu da se on prijavi na ovaj natječaj za siromašnog političara, jer uvijek po selu skuplja neki novac, od mene žica novine, od Joke cigarete, u tuđem (općinskom) auto se vozi, pardon-vozaju ga. Istina, ima on kuću i stanove, ali:

-Dobro govoriš, Anđe, ništa ja nemam, sve je to na ženi i djeci, ništa nije na meni, osim, a znaš ti to, ljubavnice, na koju trošim više nego na svu kućnu čeljad, ali, ne mogu biti iznimka-političar, a bez ljubavnice! Što bi mi rekli oni koji su me birali, što bi mi ti prva rekla, da sam zaost'o, seljak, primitivac…-brani se Antiša, a sve čeka da ga ja prijavim na natječaj, jer je, doista, bez ičega, sve je pripisao na suprugu, djecu, unuke, pa nešto i na mene, jer čuvam sve njegove tajne. Pa i onu njegovu čuvenu izjavu kada je kupio živi kreč na tržnici i ostavio ga u vrećama pred kućom. Udarila kiša, a iz vreća počelo dimiti, kako reče Antiša“k'o sto đavli“. Uzeo on kantu vode, pa polijeva po vrećama, ono još više dimi,ništa se ne vidi. Dohvatio Antiša pošivaču, mlati njome po vrećama i viče:“Čim se gasiš, kad se vodom pališ!“ Od tada se ta izjava, koju je čulo cijelo selo, koristi i u drugim prigodama, pa ti sada odgonetaj!

            Da ja ne bih morala odgonetati, napiši mi odmah kakav je dojam na tebe ostavio moj Tajnik? Ja sam ti već pisala kako je dobar za vidjeti,kako ima odličan posao-visok položaj i utjecaj u društvu, ali nije od priče, romantike, a meni to je važno. Dakle, duh, a ne kruh! Jer nije sva hrana u kruhu, mora biti malo i kolača, ne mora mesa! Vidjela si ga dobro, čula malo manje, pa reci?

        Pitaš me zašto ja s njim nisam doletjela? Ne usudim se ni sama, čak ni na bliže destinacije, kamo li preko oceana, s njim, šutljivim? Znaš da nikada nisam voljela putovati, osim u mašti i na oblacima, pa kad me Tajnik molio putovati s njim,a ako neću, da mu je jasno kolika je moja ljubav, zagangala sam:“Ja se ,dragi, zaljubila u te, kano babe u daleke pute“! Naravno da mu opet nije bilo jasno gdje je njegovo mjesto u mom srcu, u kojemu ima mjesta za sve. Za njega, moram ipak priznati, je posebno, jer malo zadrhtim kada me zovne ili pošalje poruku. Što je dalje, sve mi je bliži! Kako, pitaj Boga! Jutros sam mu poslala stihovanu poruku:“Moj dragane, u dalekom svijetu, pošalji mi srce u paketu. Ja ću tebi pola duše svoje, lakše ćemo živjeti oboje!“

Kad smo već kod putovanja, otisni se ti na ljeto do nas. Povedi poveće društvo, jer govore da nas u ovoj krizi i recesiji mogu spasiti samo naši iseljenici, a koje nitko službeno ne zove? Ja znam da bi ti, i većina naših, rado došli odmarati u zavičaju, pa vas, evo, ja zovem, privatno, na naše livade, polja, u šume i planine, naše more i naša jezera, nigdje takve ljepote, mira i mirisa, nema na svijetu. O čistom zraku( nema termoelektrane, nema zagađenja!), o zdravoj hrani, tebi ne trebam govoriti, ali reci ti drugima i dođite!

TVOJA ANĐA

Komentari (0)