Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

      Draga Mare, sutra je Cvjetnica, pa ti ja danas, čim tebi napišem pismo, idem u gaj nabrati cvijeće za sutra. Koliko sam vidjela nije nešto izniklo, ali ću se potruditi naći u prančioku koji busen ljubičice, a za jaglac i prndušu baš me briga.Samo ljubičica, sjećaš li se, lijepo miriše! Udahni i uzdahni duboko i sigurno ćeš osjetiti taj miris iz djetinjstva. Samo da te podsjetim kako bismo se na Cvjetnu nedjelju radno budile samo da se prve umijemo u cvijeću koje bismo uvečer potopile u vodi u koju bismo stavile svete soli. Tko se prvu umije mirisat će kao ljubičica, a tko zadnji, kao prnduša, koja i nema baš ugodan miris. Nakon umivanja kitile bismo granu jelice i išle na misu posvetiti je, a na povratku kidale male grančice i zapinjali ih za obiteljske i svete slike, nosile u štalu i stavljale ih za gredu kao blagoslov za blago, a uvečer bi djed s blagoslovljenim grančicama škropio cijelu kuću, a mi za njim išle i molile Vjerovanje. Sada se kod nas posvećuju maslinove grančice i bršljan, kojih u vrijeme našega djetinjstva nije bilo kod nas.Sada ima što god možeš kupiti!

A ne može se baš puno i evo, svi govore kako ćemo bankrotirati. Pa dolaze ovi političari i tamo od vas, preko bare, pa i ovi europski, i svi nam govore kako je stanje kod nas teško? Ne zna čovjek ili nas žale ili nam se naslađuju, kao da mi ne znamo kakvo je stanje kod nas. Ako nam ne mogu pomoći neka nam ne pristaju na muku, što mi imamo od toga da iz njihovih usta čujemo ono što znamo, još gore, što osjećamo.

         Ovaj najnoviji Visoki predstavnik i specijalni upravitelj i ne čini se loš, barem meni koja više i ne biram,haha. Davno smo mi, pa i ja, prestali birati, uzimamo što nam daju, bolje išta nego ništa, iako to i nije najbolji izbor. Ovaj novi, ako ništa, ima lijepo ime-Valentin, a i nekako se lijepo i optimistično smije, pa mi se čini zaljubljive prirode, a to meni odgovara. Doduše, onaj bivši, Lajčak, bio mi je najbolji za vidjeti, ono baš, ali ga nisi imao što čuti, ništa čovjek ne uradi nama za boljitak, kao da je bio došao na odmor dvije godine. I to dobro plaćeni odmor i slikanje širokog osmijeha , a u pozadini naše prirodne ljepote koje još više ističu ljepotu i bjelinu zubi Visokog, a beskorisnog. Mi smo na sve navikli, k'o magare na samar, u početku žulja, ali s vremenom ne možeš bez njega. I svejedno ti je kakav teret nosiš ili tko te jaši, tuđin ili naši!

       Vidiš da me malo nosa, ali ne treba se čuditi, kod nas ti je malo zdravih, pa ću i ja uskoro tražiti invalidsku mirovinu, što kod nas kažu, zašto bih ja bila zdrava kod tolikih invalida, lažnih, ali novac koji za to dobivaju je pravi..

      Dobro, ovdje sam i ja malo zacrnila, kao da nam je malo sivila i od vremena, i od prostora, i od stanja i zbivanja. Zato ću ti sada nešto lijepo, i nešto dobro, i novo, a nije o ljubavi. Predoči sebi sliku našega mjesta, veliko polje, a oko njega naselja ispod brda i planina. Jesi li? Mare, na tim našim brdima, na našim gradinama, pa i na našoj Gradini( zaboravi što smo sve na njoj radili) uspomena, sve su redom „podiveni koci“. Stupovi, jedan do drugoga i na njima neki satovi, kažu mjerni instrumenti, kojima se mjeri, zauzdava vjetar. Na svim tim gradinama i brdima će za godinu, najviše dvije biti izgrađene vjetro elektrane, ne one Don Kihotove vjetrenjače, nego prave elektrane koje će pokretati vjetar i bit će struje za izvoz. Mi ćemo samo ležati i brojiti novac što će nam ga vjetar s planine donositi. Kakva šume, oranice, livade, farme ovaca i krava,piši neisplativo. Živjet ćemo mi od farmi,ali vjetro, od parkova  s vjetro elektranama, od zraka ćemo živjeti. Ovo ti ozbiljno govorim, nama je budućnost osigurana, strujom osvijetljena, dakle svijetla! Ima samo jedan manji problem, taj vjetar, ta polja, te farme vjetro elektrana treba nekako ugurati u zakon, a to naše Vlade (ima ih mnogo!) ministri(njih još više!) naši zastupnici-zakonodavci ( njih je ponajviše, broje se u tisućama) nikako stići uraditi, pretrgoše se od silna posla, pa vjetar nikako zauzdati, u Zakon uokviriti. Čim oni donesu Zakon o vjetro elektranama, počet će se proizvoditi struja u njima, a tada-tko će nam biti ravan. Dakle, s našim boljim životom je kao s udajom Marijića Janje, koja je ostarjela pjevajući:“mene majka udavati sprema, sve gotovo samo dragog nema!“. Tako i nama, sve imamo, samo nam fali ono glavno.

        Ovo se, Mare draga, odnosi samo na ove vjetro elektrane, a inače, znaš da u svemu oskudijevamo ( ne ja!), u prosjeku, a ti dobro znaš što znači prosjek. Kod nas taj prosjek znači da njih stotinu ima sve, i ptičjeg mlijeka što se kaže, a tisuće, pače milijuni mogu samo gledati kud je vedro-da ptice ne zalutaju, kao što ja zabasam pišući tebi.Ne gubimo mi nadu, a naveliko nam je ulijeva i Visoki Valentin, gospodin VV, jer naš narod kaže da će Bog dati i Goli gaće, samo je pitanje kad će?

A ja, iz ovih stopa, idem na Gradinu, brati cvijeće, a ti se sjeti muške gange kroz naše selo:“Ja sam tebe zamirio mala, na Gradini dok si cviće brala!“

TVOJA ANĐA

Komentari (0)