Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

         Ne znam, draga Mare, hoćeš li danas uspjeti pročitati ovo moje pismo i Uskršnju čestitku, jer si ti uvijek u nekakvoj trci: za novcem, za radnicima, za ljubavnikom, djecom, za unučadi, za…Nemam ni ja mira, samo što je kod mene trka u smjeru obrnutom od tvoga: meni su unučad i sinovi još uvijek na prvom mjestu, pa ima toga još…do Tajnika i novca.

Pišeš da si pozvana na Doručak kod Obame, što me ne čudi jer sam pročitala da si bila zlatna donatorica njegove izborne kampanje. Mene ponekad začudi tvoj osjećaj, tvoj nos za pobjednike i to u toj dalekoj zemlji. Uvijek si bila proračunata, kada se meni učinilo da riskiraš ti si bila sigurna u pobjedu, u dobitak. Ne znam jesi li ikada pogriješila, za razliku od mene. Ne žalim se, jer je Bog svoje darove ravnomjerno ljudima rasporedio, svima jednako, a svima različito-to samo Bog može! I hvala mu na tom daru, jer mene je zapalo ljubiti, djecu rađati i odgajati, čitati i pisati. Zato i kada ne bih htjela, morala bih ti pisati ova pisma.

Je, stigao je moj Tajnik i sve mi ispričao o tvom i životu naših ljudi tamo preko bare. Ali, znaš kako on šturo priča, moraju se riječi izvlačiti iz njega. Da je tamo otišao Honorarac, koji više nije moj, tri dana ne bi prestao pričati, a i ti bi ga imala što čuti. Opet ja o darovima, a nikako ti zahvaliti za  darove koje si poslala. Sudeći po njima i po Tajnikovoj priči, recesija se nije očešala o tebe, iako čujem da je taj tvoj osiromašio ove godine: njegova tvrtka ima nešto manji godišnji profit nego što je proračun naše jadne zemljice. Neću, neću o politici, danas!

Mare, ovo je trodnevlje  tuge, kada je nebo najbliže zemlji, znaš kako se kaže “kad padne nebo na zemlju“, a danas je Velika ili, kako smo je mi uvijek zvali , Bijela subota, subota uoči Uskrsa, kada treba biti ozbiljan, šutjeti i preispitivati sebe i svijet oko sebe,, suočavati sa stvarnošću, spoznavati razornu snagu zla i grijeha koji su i Isusa razapeli. Vidiš, ja se teško suočavam i nosim s time, zato jedva čekam sutrašnji Uskrs, jer vjerujem da je dobro uvijek jače i veće od zloga, da nakon patnje i iščekivanja, mora doći vrijeme kada su nam grijesi otkupljeni, oprošteni, nada se ostvarila, kada dolazi uskrsnuće,svjetlo, pobjeda Života nad smrću, ponovno rađanje, kada bi trebalo krenuti Ab ovo, od jajeta, simbola Života, rađanja, krenuti od početka, novi, lijepi, puni vjere u ljude, u Život. Lako je to napisati, ali : „Moj dragane, vjera je u Bogu, zato tebi vjerovat ne mogu“!, dakle, teško je danas vjerovati ljudima, jer laž i lažni proroci vrebaju nas iza ćoška. I zaskoče, pa se teško snaći i othrvati im se, posebice meni-naivnoj, zaljubljenoj i radoznaloj.

Moje nevjeste se čudom čude kako me još nitko nije pokupio, ukrao, strpao u vozilo i ne vratio bez velike otkupnine. One, ko kad ih srce ne boli za mnom, smiju se i kažu kako bi otmičarima plaćale svaki mjesec veliki iznos novca, samo da me zadrže što dulje. Kad ih moji sinovi, a njihovi muževi, krivo pogledaju, one okrenu na šalu, ali ja znam da u svakoj šali ima podosta istine. Tako i ja, kad god hoću reći istinu koja nekomu ne odgovara kažem to u šali, kroz smijeh, a u šali se štošta dogodi.

Dok tako pričamo o otmicama, a vezano za nekakvu (ne)sretnu otmicu jednog našeg političara, dođe Janja Antišina i, onako u šali, kaže kako se poradovala da je onaj njezin otet, jer i njega nema pet dana, niti dolazi, niti se javlja, a bome ga ona i ne traži. Kad je čula da toga žena traži, znala je da nije njezin Antiša. Kaže, što da prijavi policiji, počne potraga za njim, a nađu ga nedaleko od kuće, u njegovoj rezidenciji s ljubavnicom? Kako bi ona pogledala ljubavnici u oči? Eto što ti je reći dobra supruga, široka srca i dobre duše. Da je više takvih i meni bi bilo lakše, barem na duši?! Uzalud ja govorim kako mi se teško suočavati sa surovom stvarnošću, ipak ne mogu pobjeći od nje, ali nekako kroz šalu lakše mi je progovoriti i o grijesima, patnjama, a kroz pjesmu o dobrim djelima, o vjeri, o ljubavi, o novom životu, rađanju, o proljeću, mladicama, cvijeću, listanju…

Reći ćeš ti, o čemu god počnem pisati, svrnem na proljeće i ljubav, a to je god mene vezano. Uvijek u proljeće osjetim neki nemir u srcu, u duši, kao da je ljubav preko zime nabuja, a u proljeće se, poput planinske rijeke, počne prelijevati iz uskog toka i razlijevati po kamenju, ne noseći ga, nego ga umivajući, a ljubičice se počnu grohotom smijati, skrivene u rascjepu velike stijene. Tako mene oblije i mojim se tijelom razlije ljubav u ovo doba godine, pa volim sve ljude, životinje, šume i lugove, planine i gradine.Širim ruke i želim obgrliti cijeli svijet i držati ga u toplom naručju.

Ali, ruke su male za moje velike želje i zato ću se, mare, sada vratiti u stvarnost: idem skuhati jaja za posvetiti, ispeći posvetališće, spremiti svu hranu  nevjestama da odnesu u crkvu blagosloviti, a ja ću ostati u kući i peći kolače, pripremati se za sutrašnji, veliki blagdan-Uskrs. Zahvaliti Bogu za zdravlje moje obitelji, ali, nije šala, i za zdravlje Tajniku, koji nije moja obitelj, nije mi ništa „ni u rodu ni u soju“ali nekako mi drag. Nešto je pobolijevao jesenas, kao i ja ( sjeti se, pisala sam ti o mojim problemima s očima!), ali eto, dočekasmo proljeće, pa mu mogu zagangati:“Izašli smo , dragane, iz zime, pa nas treba stavit' u novine“. Kad svašta stavljaju mogli bi i nas koji se veselimo proljeću i Životu, novom!

Tebi Mare, svima tvojima i svima našima, preko bare i ovamo, sretan i blagoslovljen Uskrs!

TVOJA ANĐA   

Komentari (0)