|
-Zašto
sadite više nego možete pojesti, pa poštenom svijetu uvaljujete svoj višak i to
iza ručka kad odmaramo. Ugledajte se na nas-sadimo i rodi nam taman koliko nam
je dosta!-viče Antiša
Draga
Mare, pišem ti u svanuće, jer ne mogu spavati, a ne smijem se ustati iz postelje
da ne probudim nevjeste. Laptop držim u spavaćoj sobi, pa kad pročitam sve
portale, sve što ima na internetu, onda se sjetim da je subota, da ti očekuješ
moje pismo i evo: nema ništa novoga, osim…
Osim
da se svi čude kako smo još živi u recesiji, depresiji, veresiji, kako li sve
zovu ovo krizno stanje. U svim novinama piše kako nam je zemlja bankrotirala,
kako nam prijeti glad, a ja pogledam kroz prozor u vrt i vidim da iz zemlje
niče svakog blaga Božjeg, ne možemo ogladnjeti da samo od toga živimo. Znaš da
mi ne sadimo mnogo, taman koliko možemo pojesti. Zato sam podržala našega
Antišu koji je iz sela protjerao one voćare i povrćare što nas godinama
uznemiruju, one što žive južnije od nas, pa imaju topliju, blažu klimu, zemlja im bolje rađa, a oni je više i
obrađuju. Znaš ti na koga ja mislim? Na one što u popodnevnim satima, vraćajući
se s neke tržnice, u kombijima kroz selo voze salatu, kapulu, raštiku, blitvu,
jabuke, jagode(alergična sam na njih, odmah se počnem češati!), trešnje i druge
plodove zemlje i zraka, pa viču: „Još malo, pa nestalo, ajde kupite, badava
dam, samo da prodam, je uvenulo, ali je upotrjebljivo…!“ Galame upravo u
vrijeme kad pošten i radni svijet zalegne iza ručka. Počnu od Uskrsa, pa sve
tamo do Svisveti. Opominjao ih Antiša da nas ne bude, da nam ne remete mir, da
svoj otpad voze u svoje selo, ali oni ne haju, sve do jednom.
-Zašto
sadite više nego možete pojesti, pa poštenom svijetu uvaljujete svoj višak i to
iza ručka kad odmaramo. Ugledajte se na nas-sadimo i rodi nam taman koliko nam
je dosta. Možeš pogriješiti jednu, dvije godine, ali treće moraš znati koliko
ti čeljadi treba, koliko mogu pojesti. Na rikverc, i da vas više nisam
vidio!-zagalamio Antiša na njih, a lovačka mu puška u rukama. Odoše naši
susjedi ni zbogom ne rekoše. Sada kad nekomu nešto i zatreba od tog zelenja,
Antiša donese iz grada o svom trošku, samo voćarima i blitvarima ne da u selo.
Našem
ti je političaru Antiši, inače, omiljena riječ rikverc, a koristi je u svakoj
prilici i neprilici, i primjenjuje, kaže. Neću sad navoditi sve te primjene
rikverca koje on spominje, ali jednu hoću.
Priča
tako Antiša da godinama u spavaću sobu, kad dolazi kasno u noći, ulazi na
rikverc?
-Moja
Janja uvijek rano zaspe, ali ima lagan san. Pa kad ja dođem u neka doba noći, ona
se probudi, pa započne svađu, gdje si bio, vidiš koja su doba, kud se vucaš i
kucaš, stidi se djece i unučadi, oni svi prije od tebe legnu…Pokvari mi ono
malo noćnog užitka izvan kuće, najčešće provedenog u birtiji, dobro, nekada mi
se posreći pa uživam i u onomu što žena misli, ali sve rjeđe, znaš ti to,
Anđe.Da izbjegnem nepotrebne noćne svađe, ja pred vratima svučem sve do donjih
gaća i u spavaću sobu ulazim na rikverc. Janja se probudi i počne galamit, a ja
je priupitam što to bunca, vidi li da idem na zahod, trbuh me boli od njezine
večere. Zašuti dok rekneš- o zlu misliš i kad spavaš! Taj mi rikverc za sada
pali, a ako joj ti što ne kažeš, ona će teško skontati. Njoj je san još uvijek nešto
najslađe na svijetu!-oda mi svoje tajne Antiša, a u meni se ne može usmrdjeti,
pa evo tebi odmah kažem, a Janja neka sačeka do kave, sjeti se:“Što će poštar,
kada ima žena, prije jutra pošta raznesena“.
Znam
ja da bi ti voljela da sam ja nastavila pisati o politici, o ekonomiji, o
globalnim problemima, ali mi, na lokalnoj razini, imamo manje problema, a ja na
osobnoj imam osobni problem? Ljubavni, ja kakav bih drugi problem ja imala!
Tajnik je uz mene i dobar mi je, treba pravo reći i dušu čuvati, zgodan i dobar
vidjeti, a nemaš ga što čuti. Udovoljava mi u svemu, ali sve radi šutke. Znaš
mene- volim riječi, priče, pjesme, romane…
Je, dobro si pomislila, nedostaje mi Honorarac sa svojim dugim jezikom i, sada
znam, lažima koje prevaljuje preko njega. Ali, ne mogu mu ništa loše pomisliti,
kamoli napisati, osim zamoliti i tebe da:“Kuni, sejo, i ja sam ga klela,
tamnica mu moja njedra bijela“. Barem još ovo ljeto! Toliko o mojim slatkim
tajnama.
Mnogo
bih ti više mogla napisati o ljepšim, slatkim i slanim tajnama-dobrog jela, a
tu smo obje majstorice. Proljeće je i vrijeme je misa na našim grobljima, a to
znači, nakon molitve za naše pokojne, odlazak na ručak ( na užinu) kod rodbine:
sada je roštilj obvezan, a o drugim delicijama, iz obzira prema tvom nepcu,
neću pisati. Osjećam kako ti rastu zazubice, ali moram te malo provocirati
nećeš li se naljutiti pa zaprašiti, preko oceana, ovamo? Ne možeš zakasniti,
jer poslije ovih običaja, počinju fešte u prigodi sakramenata, pričesti i
krizme, a u slobodnim danima između njih su vjenčanja, svadbe. Nema, draga moja, kao u naše vrijeme, svadbi
po zimi. Sada su sve ljeti, pa je mladencima, ali i svim svatovima, toplo, što
nije nebitno u ovoj, kako rekoh na početku, recesiji i oskudici. Uštedi se na
vatri i vinu, svi piju pivo!
Vidiš
kakav mene težak posao čeka, vremena malo, a svugdje treba stići, pojesti i
popiti, pa se osjećam kao ovi naši političari, samo što meni ne plaćaju za
užitke, a njima debelo plate. Svejedno se ne bih mijenjala, volim biti poštena,
nego-političarka!
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1716) |
