Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

-Zašto sadite više nego možete pojesti, pa poštenom svijetu uvaljujete svoj višak i to iza ručka kad odmaramo. Ugledajte se na nas-sadimo i rodi nam taman koliko nam je dosta!-viče Antiša

       Draga Mare, pišem ti u svanuće, jer ne mogu spavati, a ne smijem se ustati iz postelje da ne probudim nevjeste. Laptop držim u spavaćoj sobi, pa kad pročitam sve portale, sve što ima na internetu, onda se sjetim da je subota, da ti očekuješ moje pismo i evo: nema ništa novoga, osim…

Osim da se svi čude kako smo još živi u recesiji, depresiji, veresiji, kako li sve zovu ovo krizno stanje. U svim novinama piše kako nam je zemlja bankrotirala, kako nam prijeti glad, a ja pogledam kroz prozor u vrt i vidim da iz zemlje niče svakog blaga Božjeg, ne možemo ogladnjeti da samo od toga živimo. Znaš da mi ne sadimo mnogo, taman koliko možemo pojesti. Zato sam podržala našega Antišu koji je iz sela protjerao one voćare i povrćare što nas godinama uznemiruju, one što žive južnije od nas, pa imaju topliju, blažu klimu,  zemlja im bolje rađa, a oni je više i obrađuju. Znaš ti na koga ja mislim? Na one što u popodnevnim satima, vraćajući se s neke tržnice, u kombijima kroz selo voze salatu, kapulu, raštiku, blitvu, jabuke, jagode(alergična sam na njih, odmah se počnem češati!), trešnje i druge plodove zemlje i zraka, pa viču: „Još malo, pa nestalo, ajde kupite, badava dam, samo da prodam, je uvenulo, ali je upotrjebljivo…!“ Galame upravo u vrijeme kad pošten i radni svijet zalegne iza ručka. Počnu od Uskrsa, pa sve tamo do Svisveti. Opominjao ih Antiša da nas ne bude, da nam ne remete mir, da svoj otpad voze u svoje selo, ali oni ne haju, sve do jednom.

-Zašto sadite više nego možete pojesti, pa poštenom svijetu uvaljujete svoj višak i to iza ručka kad odmaramo. Ugledajte se na nas-sadimo i rodi nam taman koliko nam je dosta. Možeš pogriješiti jednu, dvije godine, ali treće moraš znati koliko ti čeljadi treba, koliko mogu pojesti. Na rikverc, i da vas više nisam vidio!-zagalamio Antiša na njih, a lovačka mu puška u rukama. Odoše naši susjedi ni zbogom ne rekoše. Sada kad nekomu nešto i zatreba od tog zelenja, Antiša donese iz grada o svom trošku, samo voćarima i blitvarima ne da u selo.

Našem ti je političaru Antiši, inače, omiljena riječ rikverc, a koristi je u svakoj prilici i neprilici, i primjenjuje, kaže. Neću sad navoditi sve te primjene rikverca koje on spominje, ali jednu hoću.

Priča tako Antiša da godinama u spavaću sobu, kad dolazi kasno u noći, ulazi na rikverc?

-Moja Janja uvijek rano zaspe, ali ima lagan san. Pa kad ja dođem u neka doba noći, ona se probudi, pa započne svađu, gdje si bio, vidiš koja su doba, kud se vucaš i kucaš, stidi se djece i unučadi, oni svi prije od tebe legnu…Pokvari mi ono malo noćnog užitka izvan kuće, najčešće provedenog u birtiji, dobro, nekada mi se posreći pa uživam i u onomu što žena misli, ali sve rjeđe, znaš ti to, Anđe.Da izbjegnem nepotrebne noćne svađe, ja pred vratima svučem sve do donjih gaća i u spavaću sobu ulazim na rikverc. Janja se probudi i počne galamit, a ja je priupitam što to bunca, vidi li da idem na zahod, trbuh me boli od njezine večere. Zašuti dok rekneš- o zlu misliš i kad spavaš! Taj mi rikverc za sada pali, a ako joj ti što ne kažeš, ona će teško skontati. Njoj je san još uvijek nešto najslađe na svijetu!-oda mi svoje tajne Antiša, a u meni se ne može usmrdjeti, pa evo tebi odmah kažem, a Janja neka sačeka do kave, sjeti se:“Što će poštar, kada ima žena, prije jutra pošta raznesena“.

Znam ja da bi ti voljela da sam ja nastavila pisati o politici, o ekonomiji, o globalnim problemima, ali mi, na lokalnoj razini, imamo manje problema, a ja na osobnoj imam osobni problem? Ljubavni, ja kakav bih drugi problem ja imala! Tajnik je uz mene i dobar mi je, treba pravo reći i dušu čuvati, zgodan i dobar vidjeti, a nemaš ga što čuti. Udovoljava mi u svemu, ali sve radi šutke. Znaš mene-  volim riječi, priče, pjesme, romane… Je, dobro si pomislila, nedostaje mi Honorarac sa svojim dugim jezikom i, sada znam, lažima koje prevaljuje preko njega. Ali, ne mogu mu ništa loše pomisliti, kamoli napisati, osim zamoliti i tebe da:“Kuni, sejo, i ja sam ga klela, tamnica mu moja njedra bijela“. Barem još ovo ljeto! Toliko o mojim slatkim tajnama.

Mnogo bih ti više mogla napisati o ljepšim, slatkim i slanim tajnama-dobrog jela, a tu smo obje majstorice. Proljeće je i vrijeme je misa na našim grobljima, a to znači, nakon molitve za naše pokojne, odlazak na ručak ( na užinu) kod rodbine: sada je roštilj obvezan, a o drugim delicijama, iz obzira prema tvom nepcu, neću pisati. Osjećam kako ti rastu zazubice, ali moram te malo provocirati nećeš li se naljutiti pa zaprašiti, preko oceana, ovamo? Ne možeš zakasniti, jer poslije ovih običaja, počinju fešte u prigodi sakramenata, pričesti i krizme, a u slobodnim danima između njih su vjenčanja, svadbe.  Nema, draga moja, kao u naše vrijeme, svadbi po zimi. Sada su sve ljeti, pa je mladencima, ali i svim svatovima, toplo, što nije nebitno u ovoj, kako rekoh na početku, recesiji i oskudici. Uštedi se na vatri i vinu, svi piju pivo!

Vidiš kakav mene težak posao čeka, vremena malo, a svugdje treba stići, pojesti i popiti, pa se osjećam kao ovi naši političari, samo što meni ne plaćaju za užitke, a njima debelo plate. Svejedno se ne bih mijenjala, volim biti poštena, nego-političarka!

TVOJA ANĐA

Komentari (0)