|
Našu carevinu još
drži desetak careva, a sirotinja uzalud viče: „Car je gol“, jer naši carevi su
gluhi i slijepi, ne čuju dobro i ne vide na blizu. Pogled im, kao i meni, seže
nebu pod oblake. Razlika je što mene u oblacima drži ljubav, a njih sila i
pohlepa!
Dobro,
draga moja, znam da ćeš odmah primijetiti apsurd u naslovu, ali to sam samo tako
napisala, a zapravo sam mislila kako su sve naše ljubavi jedinstvene,
neponovljive, unikatne: prva, a prava je ona nezaboravljena, druga je ljepša od
prve, jer već znamo ljubiti, treća je sreća, a četvrta slađa od treće, a manje
slatka od pete! I tako, dokle tko dogura u ovomu svijetu u kojemu su ljudi sve
otuđeniji, sve ne ljubazniji, sve pohlepniji i sve brži, ali i sve sporiji u utrci
sa Životom. Jer ne žive i ne ljube, a Život, dok si dlanom o dlan, prođe. Sada
ćeš ti reći što sam jutros počela pametovati? Nisam, Mare, nego sam danas pod
dojmom smrti jedne mlade majke koju sam poznavala, svakodnevno susretala, kroz
prozor gledala kako se igra s djecom, kako se veseli njihovim prvim koračićima,
riječima, a eto-nenadana, trenutačna smrt, prekinula joj radost Života. Sada ne
mogu gledati kroz prozor radne sobe, zabila sam se u kut i pišem, jer se teško
suočavam sa stvarnošću, s dječicom kojima se osmjeh zaledio, čiji se smijeh,
vriska i pjesma više ne čuju na dvorištu, hodaju polako, pogleda uprtog u nebo-oblačno.Zašto???
Ne
znam odgovore na ta pitanja, a ne želim tebi kvariti raspoloženje, pa ću, kao i
obično, otploviti u ljepši svijet. A zgodno mi je: oblaci su se spustili na
zemlju i samo čekaju da ih netko zajaši, da legne na njih i otplovi u visine.
Ja sam za to stvorena-odmaknuti se od zemlje, zaploviti na oblacima nebeskim
prostranstvima, a to znači, u mojim godinama-zaroniti u sjećanja. Ona lijepa,
ljubavlju obojena. Već se počinjem smiješiti našim glupostima-sa svakom
promašenom ljubavi ( a takvih nema, kasno smo shvatile!) mislile smo da je smak
svijeta, da više ne vrijedi živjeti, govorile „on ili nitko“! Sjeti se jednog
gimnazijskog proljeća, kada sam htjela umrijeti jednoga lijepog sunčanog dana
„šestoga svibnja baš te godine, ali vrijeme mi ne bijaše naklonjeno, padala
kiša cijeli taj dan…“! I tada sam, kao i sada, zaplovila oblacima, pojavila se nova
ljubav, vrijedna življenja i osjećala sam da nikada umrijeti neću. Onoj prošloj
ljubavi, i svim prošlim ljubavima, a sve su bile lijepe i vrijedne sjećanja,
pisala sam pjesme. Pišem ti ovo stoga što sve više susrećem mladih ljudi koji
nakon prvog neuspjeha, razočaranja u ljubav, izgube želju tražiti srodnu dušu,
prepuste se sudbini ili porocima. Takve odmah prepoznajem po zamagljenom
pogledu, jesam, zaustavim ih i savjetujem. Kažem im da je svijet prepun
ljubavi, samo treba otvoriti srce i oči. Srce je važnije, jer ljubav može biti
i slijepa-pa lijepa!
Bilo
bi lijepo, draga moja, živjeti stalno u oblacima, ali takav grad ne postoji.Kiša
padne, oblaci nestanu, pa se moram spustiti na zemlju. To me uvijek zaboli, ali
sam svikla na tu bol. Bog te sačuvao boli od muške ruke, kao što se sada u nas
događa. Gledam na televiziji, a nije film, nego surovi dokumentarac: muškarac
pred sudom, siledžija u pravom smislu riječi i djela, šamara nedužnu ženu, koja
pod udarcima pada. Stotinu muškaraca oko nje, a ni jedan da joj pritekne u
pomoć, da je zaštiti. Tek se jedna žena usudi to učiniti. Još nazivamo muškarce
jačim spolom-jadnici i slabići, silni i jaki samo pred nemoćnima i
nezaštićenima.Ovo me , zaista, vratilo u stvarnost, ali na sreću, nema puno
takvih kukavica. Zato ih treba, sve jednog po jednoga, prikazivati na
televiziji, pod naslovom „Gledajte jadnike i žalite ih!!! “.
Za razliku od tih jadnika, Igor strinin
se odlučio ženiti, jer sada ti je kod nas, već sam ti pisala, vrijeme ženidbe,
svatova. Po običaju, dobrom i starom, treba donijeti darove mladencima. Igor već
godinama, a to znaš, radi na carini. Prisluškujem njegove kolege, njih desetak,
dok dogovaraju što mu kupiti za vjenčani dar. Auto? Malo je to, a već ima tri!?
Stan? I to je malo, a ima i stan i veliku kuću! A da ga puste samoga odraditi
jednu smjenu na carini? To bi mu bilo previše! Eto vidiš kakve su naše granice
i carinici, čiju je podmitljivost osudio i Isus kad je zemljom hodao. I ništa
se od tada nije promijenilo, a padala su carstva i države. Našu carevinu još
drži desetak careva, a sirotinja uzalud viče: „Car je gol“, jer naši carevi su
gluhi i slijepi, ne čuju dobro i ne vide na blizu. Pogled im, kao i meni, seže
nebu pod oblake. Razlika je što mene u oblacima drži ljubav, a njih sila i
pohlepa!
Eto,
toliko od mene ovoga puta o politici, mislim da ti je sve jasno, ali nemoj
pomisliti da je za nas kasno. Ima nade i za one što ne rade, a takvih je kod
nas više od onih prvih-što rade. Sretoh jučer susjeda Juku kojemu još trebaju
dvije godine do mirovine. Odrađivao ih je kao noćni čuvar vrijedne imovine
velikog tajkuna u velikom poduzeću. Plače Juka k'o gladna godina?
„Ne
pitaj me ništa, susjeda, od toliko radnika mene zapadne biti prva žrtva
recesije, dobio sam otkaz i što ću sada“, plače, sestro, Juka, pa sam mu rekla
da ću tebi pisati u kakvoj je nevolji. Ti znaš što ti je raditi, a takvim
nesretnika bit će još. Ja ih mogu samo žaliti, tješiti i tebi preporučiti.
Nakon pogleda kroz prozor i susreta s
Jukom nije mi do pjesme, ali bacam brigu na-ljubav jedinu:“Dođi, dragi, i
večeras malo, sinoć mi se ljubiti dopalo!“
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1578) |
