Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Našu carevinu još drži desetak careva, a sirotinja uzalud viče: „Car je gol“, jer naši carevi su gluhi i slijepi, ne čuju dobro i ne vide na blizu. Pogled im, kao i meni, seže nebu pod oblake. Razlika je što mene u oblacima drži ljubav, a njih sila i pohlepa!

Dobro, draga moja, znam da ćeš odmah primijetiti apsurd u naslovu, ali to sam samo tako napisala, a zapravo sam mislila kako su sve naše ljubavi jedinstvene, neponovljive, unikatne: prva, a prava je ona nezaboravljena, druga je ljepša od prve, jer već znamo ljubiti, treća je sreća, a četvrta slađa od treće, a manje slatka od pete! I tako, dokle tko dogura u ovomu svijetu u kojemu su ljudi sve otuđeniji, sve ne ljubazniji, sve pohlepniji i sve brži, ali i sve sporiji u utrci sa Životom. Jer ne žive i ne ljube, a Život, dok si dlanom o dlan, prođe. Sada ćeš ti reći što sam jutros počela pametovati? Nisam, Mare, nego sam danas pod dojmom smrti jedne mlade majke koju sam poznavala, svakodnevno susretala, kroz prozor gledala kako se igra s djecom, kako se veseli njihovim prvim koračićima, riječima, a eto-nenadana, trenutačna smrt, prekinula joj radost Života. Sada ne mogu gledati kroz prozor radne sobe, zabila sam se u kut i pišem, jer se teško suočavam sa stvarnošću, s dječicom kojima se osmjeh zaledio, čiji se smijeh, vriska i pjesma više ne čuju na dvorištu, hodaju polako, pogleda uprtog u nebo-oblačno.Zašto???

Ne znam odgovore na ta pitanja, a ne želim tebi kvariti raspoloženje, pa ću, kao i obično, otploviti u ljepši svijet. A zgodno mi je: oblaci su se spustili na zemlju i samo čekaju da ih netko zajaši, da legne na njih i otplovi u visine. Ja sam za to stvorena-odmaknuti se od zemlje, zaploviti na oblacima nebeskim prostranstvima, a to znači, u mojim godinama-zaroniti u sjećanja. Ona lijepa, ljubavlju obojena. Već se počinjem smiješiti našim glupostima-sa svakom promašenom ljubavi ( a takvih nema, kasno smo shvatile!) mislile smo da je smak svijeta, da više ne vrijedi živjeti, govorile „on ili nitko“! Sjeti se jednog gimnazijskog proljeća, kada sam htjela umrijeti jednoga lijepog sunčanog dana „šestoga svibnja baš te godine, ali vrijeme mi ne bijaše naklonjeno, padala kiša cijeli taj dan…“! I tada sam, kao i sada, zaplovila oblacima, pojavila se nova ljubav, vrijedna življenja i osjećala sam da nikada umrijeti neću. Onoj prošloj ljubavi, i svim prošlim ljubavima, a sve su bile lijepe i vrijedne sjećanja, pisala sam pjesme. Pišem ti ovo stoga što sve više susrećem mladih ljudi koji nakon prvog neuspjeha, razočaranja u ljubav, izgube želju tražiti srodnu dušu, prepuste se sudbini ili porocima. Takve odmah prepoznajem po zamagljenom pogledu, jesam, zaustavim ih i savjetujem. Kažem im da je svijet prepun ljubavi, samo treba otvoriti srce i oči. Srce je važnije, jer ljubav može biti i slijepa-pa lijepa!

Bilo bi lijepo, draga moja, živjeti stalno u oblacima, ali takav grad ne postoji.Kiša padne, oblaci nestanu, pa se moram spustiti na zemlju. To me uvijek zaboli, ali sam svikla na tu bol. Bog te sačuvao boli od muške ruke, kao što se sada u nas događa. Gledam na televiziji, a nije film, nego surovi dokumentarac: muškarac pred sudom, siledžija u pravom smislu riječi i djela, šamara nedužnu ženu, koja pod udarcima pada. Stotinu muškaraca oko nje, a ni jedan da joj pritekne u pomoć, da je zaštiti. Tek se jedna žena usudi to učiniti. Još nazivamo muškarce jačim spolom-jadnici i slabići, silni i jaki samo pred nemoćnima i nezaštićenima.Ovo me , zaista, vratilo u stvarnost, ali na sreću, nema puno takvih kukavica. Zato ih treba, sve jednog po jednoga, prikazivati na televiziji, pod naslovom „Gledajte jadnike i žalite ih!!! “.

        Za razliku od tih jadnika, Igor strinin se odlučio ženiti, jer sada ti je kod nas, već sam ti pisala, vrijeme ženidbe, svatova. Po običaju, dobrom i starom, treba donijeti darove mladencima. Igor već godinama, a to znaš, radi na carini. Prisluškujem njegove kolege, njih desetak, dok dogovaraju što mu kupiti za vjenčani dar. Auto? Malo je to, a već ima tri!? Stan? I to je malo, a ima i stan i veliku kuću! A da ga puste samoga odraditi jednu smjenu na carini? To bi mu bilo previše! Eto vidiš kakve su naše granice i carinici, čiju je podmitljivost osudio i Isus kad je zemljom hodao. I ništa se od tada nije promijenilo, a padala su carstva i države. Našu carevinu još drži desetak careva, a sirotinja uzalud viče: „Car je gol“, jer naši carevi su gluhi i slijepi, ne čuju dobro i ne vide na blizu. Pogled im, kao i meni, seže nebu pod oblake. Razlika je što mene u oblacima drži ljubav, a njih sila i pohlepa!

Eto, toliko od mene ovoga puta o politici, mislim da ti je sve jasno, ali nemoj pomisliti da je za nas kasno. Ima nade i za one što ne rade, a takvih je kod nas više od onih prvih-što rade. Sretoh jučer susjeda Juku kojemu još trebaju dvije godine do mirovine. Odrađivao ih je kao noćni čuvar vrijedne imovine velikog tajkuna u velikom poduzeću. Plače Juka k'o gladna godina?

„Ne pitaj me ništa, susjeda, od toliko radnika mene zapadne biti prva žrtva recesije, dobio sam otkaz i što ću sada“, plače, sestro, Juka, pa sam mu rekla da ću tebi pisati u kakvoj je nevolji. Ti znaš što ti je raditi, a takvim nesretnika bit će još. Ja ih mogu samo žaliti, tješiti i tebi preporučiti. Nakon pogleda kroz prozor i  susreta s Jukom nije mi do pjesme, ali bacam brigu na-ljubav jedinu:“Dođi, dragi, i večeras malo, sinoć mi se ljubiti dopalo!“

TVOJA ANĐA

Komentari (0)