Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Prvi je svibanj, draga Mare, rano je jutro, kišovito, pa nema, koliko čujem i vidim, ni budnice kroz grad, ni uranka u Gaj. Je li to zbog kiše, ili suše u džepovima, ili, se, naprosto, nikomu ne praznikuje? Radnika je sve manje, djelatnika malo više, a najbrojniji su oni koji bi htjeli raditi, ali nemaju što ili ne mogu. Hvala Bogu!

Velikih ti novosti kod nas nema, najaktualniji je studentski štrajk. Neće na predavanja, a tko će i učiti u proljeće, kada se sve budi, klija, raste, cvjeta, a mladost da trune po učionicama, uz knjigu. Tako im odgovaraju političari, prešućujući glavni zahtjev naše mladosti za besplatnim obrazovanjem. I je, draga, kod nas školovanje zaista skupo, ne samo na fakultetu, nego od prvoga dana, od odlaska u djeteta u vrtić. Tko ima sreće pa dobije mjesto u vrtiću. Skupe knjige, bilježnice, prijevoz do škole, upis, popis, dopis, izleti, ekskurzije, instrukcije, maturalne zabave, radnje, pa plati skupo vezu za upis (upad) na fakultet, pa školarinu svake godine, pa vezu za upad u Dom, pa prijevoz, odvoz-dovoz. Ima toga još, a studenti ne mogu uzeti kredit u banci, pa vraćati kad diplomiraju i počnu zarađivati, kao što je, kako pišeš, kod vas. Kod nas kredit može uzeti i mali broj roditelja, kamoli djeca. Drugo je bilo dok smo mi išle u školu i na fakultet, nije se plaćala školarina, zato se moralo učiti. A danas, danas je najbolje reformirati školu po receptu našega Antiše, koji često održi antologijsko predavanje:

-Što hoće ti studenti, štrajkaju samo da bi mogli spavati na fakultetu, i to onako, grupno. Briga njih što hara svinjska gripa, sida, kuga, tifus, svrab, i druge bolešćurine, ako čovjek redovito ne održava higijenu, recimo da pere noge prije i poslije jela, i ostalo…Da sam ja neki gori rektor i dekan, ili ministar za studente, sve bih ja njima dao samo da uče i da, brate, ne spavaju po onim fakultetima, nekako ih je izazovno, da prostite, gledati. Ja bih donio ovakav zakon: besplatno studiranje, stanovanje, hrana, knjige, vozikanje i još svakoga mjeseca svakom studentu po 200 KM za džeparca, neka im se nađe za kavu i cigare dok uče. Samo neka uče i stječu znanje. Ako sada ne nauče, pod stare će dane, taman kao ja i veliki broj mojih kolega-političara morati kupovati diplomu, onako  bez ikakvog znanja, mi smo skupo platili neznanje, pa zato treba ovima koji hoće učiti i izvući nas iz ovoga neznanja, dati sve. Samo neka uče, da se ne ponavlja dosadašnja pjesma: „Moga ćaće propalo imanje, plaćajući moje studiranje!“. Koliko je takvih ćaća i studenata kod nas, ajde recite. Zato sve treba dati onima koji hoće učiti, čestitoj djeci i mladeži, a, je li ova pametna, predložite me za prorektorovog rektora-tako je pametno govorio naš Antiša, ali bez kamera i mikrofona, pa ga čuli samo u selu. Dok je došla televizija, Antiša se nije sjećao što je rekao, jezik mu se zaplitao, nisi imao što čuti. Propuštena prilika ovjekovječiti trenutak lucidnosti našeg političara.

        Znam da ćeš reći kako ja ne znam novosti reći ukratko, gora sam od Antiše, razvezem kao da smo kod ovaca i da ti imaš novca na pretek, ali nemaš vremena, za razliku od gore spomenutog koji kaže da svega ima manjka samo pameti i para viška!

Nego, Mare, pišeš da se plašiš ove svinjske gripe, da je to kod vas glavna bolna tema. I kod nas se o tomu priča, ali svinjetini nije pala cijena, samo su neradnici našli alibi: treba zabraniti uzgoj svih vrsta stoke, jer sve bolesti dolaze od životinja: pobiti sve krave zbog ludila, ovce zbog bruceloze, ptice i svinje zbog gripe, mačke zbog kašlja, seljake jer hoće sve ovo uzgajati. Tako se sva krivnja opet svali na radnike i seljake?! Morala sam ti ovo napisati na naš najmanji praznik koji najduže traje, jer neki ne radeći praznikuju godinama. Zato su kod nas poznate uzrečice:“Živio rad i trud, neka radi tko je lud“, „Tko volio raditi, o glavi mu radili“, „ Rad je gubitak dragocjenog vremena“ i slične narodne neradne umotvorine.

Znam da se čudiš što ti ništa ne pišem o susretima na užinama nakon misa na grobljima-blagoslova polja. Ne želim ti pristajati na muku i pisati o specijalitetima, a o neobičnim susretima ovaj put samo kratko: srela sam Filipa, sjeti se i uzdahni. Samo sam ga po onim crnim očima prepoznala, iskrile su istim žarom kao prije, smijem li reći, tridesetak i kusur godina. Sve ostalo mu je bijelo: kosa, brada, obrve, košulja, šešir , cipele, a čini mi se kako mu je i duše ostala bijela, nevina, dječja. Još mu je nešto važno bijelo: mercedes i čarape, haha. Malo me je vozikao i-ništa više! Lažem, pitao je za tebe, a ja mu se raspričala kao tebi sada.

-Bako, bakice, evo ti ja stigla!-čujem s dvora najljepšu glazbu i vidim najljepšu sliku, najdraže biće na svijetu: svoju dvogodišnju unuku Sara, koja s roditeljima stiže iz metropole uljepšati mi praznik. Sunce se probilo kroz oblake i grije li me grije, a ručice, tople i nježne ovijaju se oko moga vrata. Bože, hvala ti na daru!

Žurim, draga moja, a i ti ostavi posao i okupi unuke, radi najljepši posao na svijetu-pričaj im priče dok te oni grle! Ja to već radim.

TVOJA ANĐA

Komentari (0)