|
Postoji Život i izvan trke za bogatstvom, novcem, kućama, autima,
brodovima, zrakoplovima i dijamantima, postoji jedan mirniji, ljepši i
životniji Život, Život bez svega nabrojanoga, ali u kojemu se ljubav i dobrota daruju
bez mjere, a riječi mjere, a ne broje
Piše Ljuba Đikić
Previše
sam, draga Mare, ovih dana feštala, srela mnoge ljude-rođake, prijatelje ili
samo poznanike, sve pozorno slušala, malo govorila, pa mi od kojekakvih priča
nastao košmar u glavi, zato nisam sigurna da ćeš razumjeti sve što ti pišem ili
što bih ti željela reći. Uvijek sam više voljela slušati nego govoriti, jer
mislim da nam je Bog zato i dao dva uha i jedna usta ( jezik). Dao nam je i
deset prstiju na čemu sam iznimno zahvalna, jer mogu pisati do iznemoglosti,
dok mi moždane vijuge rade, a oči se ne sklope. Problem je samo što ne mogu
pisati kada bi trebalo, kada netko to od mene traži i ne mogu svugdje i na
svakom mjestu.
Zato sam, nakon obilnih ručaka na
krizmama i pričestima, te užina nakon blagoslova polja, a od svega toga sada je
ora, sinoć stigla u vikendicu na osami-na šumskom proplanku, a gdje drugdje,
napojiti se mirom, razgovarati sa životinjama, pjevati s pticama, čekati mjesec
i brojiti zvijezda. Znam kako ćeš pomisliti da je to još jedno moje „nošenje
drva u šumu“, čime hoćeš reći da radim nepotreban posao. Utrošila bih mnogo
vremena objašnjavajući ti kako ni jedan posao, ni jedan pokret koji učinimo za
dobro drugih ili sebe samih, nije uzaludan. I ne mora sve biti naplativo, kako
ti misliš. Postoji Život i izvan trke za bogatstvom, novcem, kućama, autima,
brodovima, zrakoplovima i dijamantima, postoji jedan mirniji, ljepši i
životniji Život, Život bez svega nabrojanoga, ali u kojemu se ljubav i dobrota daruju
bez mjere, a riječi mjere, a ne broje. Zato ni ti nemoj brojiti riječi koje ti
pišem, nego razmišljaj o njima, o tomu što sam ti htjela poručiti.
I
dok sam noćas brojila zvijezde na vedrom nebu zavičaja, nizala su se sjećanja
bez kraja. Sjećanjima možemo sve nemoguće, pa i vratiti se pedesetak godina
unazad, oživjeti slike prirode, dragih ljudi i osjetiti milinu koja se
razlijeva našim tijelom, čuti pojačano kucanje srca koje se širi, kojemu
postaje tijesno, koje hoće da iskoči.Tako sam se sinoć osjećala u našoj prvoj
školi, na velikoj proslavi njezinog rođendana. Bilo je mnogo ljudi, bivših i
sadašnjih učenika i učitelja. Nisam ti prije pisala, a evo, već sam ti poslala
veliku knjigu koju su napisali dragi ljudi o toj školi, školovanju, Životu u
našem selu nekada i sada. Knjiga je puna sjećanja, priča i slika. Na jednoj od
slika je i naš četvrti razred, teško ćeš nas prepoznati, jer je i meni trebalo
vremena. Kada ti knjiga stigne, odmah otvori stranice negdje na sredini, gdje
su same slike, e, tamo gdje je mnogo malih ošišanih glavica i jedna učiteljica,
a uz nju nas dvije, s dugim pletenicama. Sjeti se tog jutra: djevojčice koje su
stanovale blizu škole došle gologlave, ošišane, bez pletenica( Bože, koja
sramota, k'o muškare!) u misnim haljinama, a mi izdaljega kao i obično, neka
počešljana, neka ni to, s pletenicama do pojasa, pocrnile čobanujući, a
fotograf stigao iz grada slikati nas na kraju školske godine i školovanja u
našem selu. Kako smo bile ljute na one što su se uredile za slikanje, ljute na
učiteljicu što nas nije obavijestila, ali pošteđene zadirkivanja dječaka o
muškarama. Bila je tada velika sramota vidjeti djevojčice bez marame na glavi,
a tek bez pletenica, kratke kose! Sramota na koju smo i mi bile spremne čim je
u selo došla tetka Iva iz grada sa škarama. Čekale smo u redu!
„Moja
mala kosu odrezala, ima nadu živjeti u gradu“, spjevali su nam muškarci pjesmu,
ali koga je bila briga. Dok sam sinoć gledala slike imala sam osjećaj kako si i
ti pokraj mene, kako od tvoga smijeha odzvanja selo, a tada vidim kako ponosno
koračaš do mikrofona, smiješ se, a tvoja i moja zvijezda trepere, jer svatko
ima svoju zvijezdu, a ja još i mjesec-čekanja da doletiš na odmor malo u
zavičaj.
Dok
ti ovo pišem, ptičji orkestar izvodi jutarnju pjesmu, tihu i blagu kao molitvu
s majčinih usana dok bi nas u maglovita praskozorja ispraćala na put, u Život.
I gledam planinski potočić što žubori, tu meni ispred nogu, gledam kako se
probija i vrluda kroz tvrdi kamen
hercegovački. Dograbim vodu u tople dlanove i osjetim njezinu mekoću, podatnost
i ostanem zadivljena čudotvornim umijećem meke vode koja je, vidim to, izdubila
tvrdi kamen!
Znam
da tebe zanimaju neki drugi događaji ovdje kod nas, politika prije svega, ali
pusti politiku i sve što te u brigu baca, barem na jedan dan. O politici ću ti
drugi put, kad se vratim iz šume, jer prljavi posao se ne radi na svjetlu i
čistom zraku, nego negdje u mraku, u podzemlju. Je, pala je naša Vlada, tako
govore, a ja ne znam odakle je pala kada je bila na dnu? Ne može to kod nas
izazvati nikakav potres, jer se nitko ne sjeća da je ta vlada i njezini
vladarići išta i radila, pa nam je svejedno. Mi gledamo svoja posla, a ti
brineš naše brige!Taman kao da si ti
ovaj naš Visoki što nam samo na muku pristaje ponavljajući ono što kod nas i
djeca znaju: stanje nije dobro! Ja velike mudrosti to vidjeti, a još veće ništa
ne poduzimati, a dobro zarađivati!
Udušila
sam te, znam, ali ti proberi što je za tebe. I još nešto, ne manje važno:“
Prevarih se dadoh otkaz loli, sad on moju kolegicu voli“! Rođena naivna, naivna
će i umrijeti!
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1471) |
