|
Priča
i prijeti tako Visoki, kao i oni prije njega, ali ne zarezuju ga naši
vlastodršci, znaju oni da on nije na svome, za razliku od njih koji nisu sa
svojom, te da mu uvijek mogu reći da ide od kuda je došao...
Piše Ljuba Đikić
Draga
Mare, od onoliko dugog pisma ti se baš zakačila za onu rečenicu gdje ti pišem
da je pala naša Vlada i što radimo sada!? Kako nisi skontala da običan svijet
nije ni primijetio, ni osjetio, a kamoli čuo taj pad. Kako će se i čuti kad je
u nas sve drukčije nego u normalnom svijetu: kod nas predsjednik Vlade ostavku
dade, a onda bezbrižno ode na odmor, kao nije on odovuda. Onda kao dramatična
sjednica Parlamenata gdje se svi zastupnici slažu da je Vlada u ove dvije tri
godine, ako je uopće išta i radila, radila na štetu zemljice i svih nas, te da
je jako dobro da se premijer sjetio kako je nesposoban i dao ostavku. Malo
kasno, ali bolje ikada, nego…Nego, ne bi vjerovala što su uradili ti naši
izabranici u Parlamentima, a nakon što nisu usvojili izvješće o (ne) radu
vlade, te pozdravili premijerovu ostavku: složiše se da ministri nisu ništa
krivi ni odgovorni za Vladin fijasko i da mogu nastaviti (ne) raditi?
A
o tomu da su i sami(parlamentarci) krivi i odgovorni, jer, zaboga, pa oni su
ustoličili tu Vladu i nadzirali njezin rad, nije bilo niti govora. Eto ti,
draga moja, pa ti razoputi ove naše apsurde u kojima ništa ne štima, a svi
sposobni i pošteni! Kako?
Da
bi to shvatila podsjetit ću te na jednu našu prispodobu: sjećaš se kada je
davne godine, pred Božić, stricu iz
štale ukradeno tele. Lopov kao da je u zemlju propao, a znalo se da nije dalje
iz župe mogao otići, nije tada bilo ovih specijalnih vozila za krađu teladi i
drugih životinja. Dobri i pobožni stric Vanka čekao Božićnu ispovijed, mislio
kako će netko morati u svojim grijesima svećeniku ispovjediti i krađu teleta,
ali: „Svi se ispovjediše, a mog teleta nema!“, pomirljivo je zaključio stric,
pokoj mu dobroj duši njegovoj.
To
ti je naša politika u kojoj svatko radi tuđi posao, dok ga za njegovim nije
briga: političari lažu i kradu, a radnici, umjesto da u tvornicama rade bez
zarade, štrajkaju pred zgradama Vlade ( koje i ima i nema!) i Parlamenta
izvikuje političke parole i govore tamonjima u zgradama što bi trebali raditi.
A ovi unutra radije bi u more nego izašli iz zgrade. Lažem, kad su radnici
počeli vikati da nemaju kruha, izađe onaj glavni na prozor pa im, svečano,
odbrusi:“Pa jedite bez kruha, meso je slađe bez kruha, a kruh i deblja“!
Nije
tako kod nas od jučer, od kada ja znam, a i ti pamtiš, uvijek se govorilo da
su“šumari na cesti, a cestari u šumi“. Visoki predstavnik? On se, jadan ne bio,
satri govoreći kako nije dobro što se kod nas radi, da se mora okrenuti ploča,
ne možete tako, ljudi moji, dajte se trgnite, kako će vas Europa takve, pa
ostat ćete sami izvan, kazat ću vas onima od mene višima, oni će vas kaznit…Priča
i prijeti tako Visoki, kao i oni prije njega, ali ne zarezuju ga naši
vlastodršci, znaju oni da on nije na svome, za razliku od njih koji nisu sa
svojom, te da mu uvijek mogu reći da ide od kuda je došao. Pa će on, dok vidi s
kim ima posla, odustati kao i ovi prije njega, na pola puta“sjašiti s tuđeg
konja na sred polja“ , sjesti u svoje auto i: „ Zbogom ostaj Čapljina i Mostar,
Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, neka vam je Bog na pomoći da izađete iz noći, Prud,
Nemila, Gabela i ostala sela, a ja idem gdje me srce vuče…“, tako će repati
Visoki kad shvati da pod njegovom kontrolom padamo sve niže. Je li ti dosta o
politici, dabogda je, umalo ne rekoh, osjetila na svojoj koži.
Ja
je, Bogu hvala, ne osjećam na svojoj koži, zahvaljujući tebi koja me se često
sjetiš, ne samo pismom. Zato osjetim kako me miluje ovo naše sunce i češlja
povjetarac dok u vrtu okopavam povrće, malo prčkam oko njega, jer ti nisam za
njive i kopačine. Ne mogu više vladati s motikom, priznajem nerado nakon tri
desetljeća godina kopanja, od kada živim u gradu. Što sam ti rekla, sve je kod
nas drukčije: dok sam živjela na selu nisam kopala, a u gradu od jutra do
sumraka! Sada ne idem dalje od kuće, iz vrta, pa nevjestama krivo, rado bi me
istjerale malo na cestu, jer mi sinovi, dike materine, stalno govore da ne idem
na cestu(znaju koliko volim Jesenjina!), pa ću živjeti sto godina. Bog ih čuo,
a do nevjesta ne došlo! Što radim u vrtu? Pa volim sve domaće, a ovo s tržnice
je sve umjetno, kako se ono kaže, GMO povrće. Kad vidim kako neprirodnu boju
imaju rajčice, naš Antiša je u pravu kad kaže da „više vitamina ima u kutiji
crvenog Malbora, nego u deset kila crvene rajčice s tržnice“, hoće reći ove što
nam je uvaljuju susjedi s juga. Ja ti, dakle, uzgajam zdravu hranu i time
štitim vlastitu životnu okolinu, što je moj sićušni obol obilježavanju Dana
planete Zemlje, koja nam je sve više zagađena, jer neke baš briga.
Eto ti me Bože, nekako se odmaknut od
politike, a stalno mi na umu ljubav. Draga moja, je, zaskoči me sinoć u vrtu
moj Tajnik, k'o babu smrt, znaš kako se kod nas kaže, i ni te ni 've, nego da
idemo malo u šumu, prošetati?
U
to doba, u suton! Pogledam u nebo, vedro, zvijezde se k'o krijesnice počeše
paliti, negdje iz daljine začu se lavež pasa, osjetih žubor vlastite krvi i
nadimanje srca, pa:“Ljubi, dragi, s koje hoćeš strane, moje srce ne zna za
zabrane“! A ti zgrći novce u svojim Amerikama, dok Život leti.
TVOJA
ANĐA
(čitanja 1507) |
