Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Sada mi se žuri, jer, možda si zaboravila, a možda kod vas i ne dolazi, danas je Sveti Ante, i tvoj i moj najdraži svetac, bio i ostao, čudotvorac. Odmah ćeš se sjetiti naše molitvice:“Ako tražiš čudesa, moli se Svetom Anti, njem su sa nebesa mnoge dari dati…“

Mi smo omiljenog sveca molile za svašta, da je samo ispunjavao želje nas dviju, imao bi posla po cijele dane

Draga Mare, složile smo se da je svibanj najljepši mjesec, miomirisni i majčinski, mjesec kada se priroda budi, kada je sve u cvatu, sve se ljubi, a kod nas što smo nabirikali lijepi broj godina, bude se uspomene na prve ljubavi, sjećanja na nedavne i želje za novim, još nedoživljenim, imajući na umu da „treba otimati radost danima što bježe…“,  živjeti danas za sutra, i za sve buduće dane, živjeti punim Životom i ne žuriti, jer za smrt uvijek ima vremena. Jesam, malo sam ti počela pametovati, a htjela sam samo reći kako se danas brzo živi, trči, radi, a malo ih je koji imaju vremena za predahnuti, ljudski popričati s djecom, roditeljima, suprugom, s prijateljima. Žao mi je i drugih majki, očeva, ali je meni prije svega do mene, pa sinovima stalno govorim da manje rade, a više uživaju u Životu. Naravno da imaju spreman odgovor i kažu da sam ja više radila, ili da sam se znala snalaziti kao drugi, a prigode mi se pružale cijeli život, oni ne bi sada morali raditi danonoćno. Onda ja, Mare draga, ušutim, samo molim Boga da ih čuva u toj njihovoj trci, a ja nastavim laganini, malo radim, ali previše razmišljam i tako trošim kalorije. Izgleda nedovoljno, jer sam bila na UN dijeti, pa stala na bh vagu i vidjela da nema učinka, jedno s drugim ne ide. Dok nam ovi iz Europe stalno uzimaju mjeru i  sve nas skupa vagaju, nema kod njih jedan po jedan, prema težini i zaslugama.

       Odnese me na politiku, a pravo da ti kažem i meni se danas žuri, jer, možda si zaboravila, a možda kod vas i ne dolazi, danas je Sveti Ante, i tvoj i moj najdraži svetac, bio i ostao, čudotvorac. Odmah ćeš se sjetiti naše molitvice:“Ako tražiš čudesa, moli se Svetom Anti, njem su sa nebesa mnoge dari dati…“. Mi smo omiljenog sveca molili za svašta, da je samo ispunjavao želje nas dviju, imao bi posla po cijele dane. Srećom je imao važnijeg posla od naših, kasnije smo postale toga svjesne, sitnih ljubavnih briga. Je čudotvorac, kojemu smo beskrajno vjerovale i još vjerujemo, uvijek bio na našoj strani, njemu smo se utjecale, ali, sjeti se, s njim se i pogađale:“Sveti Ante donijet ću ti janje, ako s dragim (ovdje je bilo ime, koje se često mijenjalo!) odem na vjenčanje“. Da nam je ispunjavao svaki put želje, imao bi više janjaca od Šišovića! Ali, bilo je dovoljno pomoliti se Sv. Anti, odmah bi se duša razvedrila, a problemi postali lakše rješivi. A ljubavne jadi? Mi smo željele da ih odagna samo onaj tko nam ih je zadao, a on nije dolazio, mi smo čekale, čekale, a jadi su nestajali. Nismo tada znale da je netko i zbog nas patio, a tko više ljubi, više pati, je li tako, Mare, supatnice moja?

Sada mi pade na pamet kako smo se u one lijepe mladalačke  godine lako zaljubljivale, još lakše odljubljivale i vrijeme je prolazilo u stalnoj ljubavi, kao i danas. Danas je malo teže sve uskladiti, jer je ljubav poput rata, ne bilo ga nikada dabogda, lako započne, ali se teško zaustavi. Sada se poteško zaljubiti, a još teže zaboraviti, jer što smo stariji, rane teže zacjeljuju, a vrijeme samo raspiruje ljubavni plam. Znam da ćeš reći kako sam luđa nego teža, a rekoh nešto o neučinkovitoj dijeti, ali morala sam te podsjetiti na sve ovo, jer evo moram odmah ići na barem dva tri mjesta u kojima se danas slavi Sveti Ante. Njegovih je svetišta kod nas najviše, u svakom dekanatu on je zaštitnik barem dvjema župama ili crkvama. Dok ti pišem, vidim kroz prozor kako hodočasnici, i mladi i stariji, bosi idu na mise. Odmah se sjetim naših zavjeta i hodočašćenja: svi iz skupine smo govorili zašto smo se zavjetovali, samo je Ana mudro šutjela, ona, kao, ide onako. Dok joj na vrućini nije „mozak provrio“, a tabani prokrvarili, jer smo išli preko kamenja. „Sveti Ante, ja dalje ne mogu, udala se ne udala“, glasno je rekla Ana, jedva sjedajući u hladovinu. Samo što smo mi tada, nakon svete mise, ostajali do večeri u „šetnji“ kod crkve, a danas se organiziraju koncerti u svakom mjestu. Nema priče, slušaju se poznati pjevači do kasno u noć ili do rano ujutro.

Kod nas je sinoć bio veliki koncert, tisuće mladih u središtu grada plesalo je uz urnebesne zvuke i pjesme s pozornice, a evo danas koncerti po župama. Umjesto latinske“Kruha i igara“, kod nas će se sada moći govoriti:“Kruha, koncerata i lipovog čaja“. Jer u lipnju je najmanje radnih dana, najviše svetkovina, a između njih neradni vikendi, pa zato pišem ovo kruha i lipovog čaja, jer se i od toga može preživjeti, uz koncerte, dakako!

Mare draga, što god ja želim pisati kraće, sjećanja mi se bude sve jače i ne mogu odoljeti tebe na njih podsjetiti. Još da ti samo napišem da je s Tajnikom sve u redu, samo što meni po ovoj vrućini nije do njega, a kad mu danas zagangam:“Sveti Ante, ime dragog moga, čuvaj mi ga jer nemam drugoga“, pomislit će da imam i nekog Antu, pa neće ni njemu biti do mene. Neka, barem do jeseni, dok ne zahladi!  Budi mi zdrava i vesela, a ja žurim i tebe preporučiti našem čudotvorcu neka ti bude na pomoći, tamo preko bare.

TVOJA ANĐA

Komentari (0)