 Roditelji su mi govorili da prvo završim fakultet, zaposlim se , pa tek onda razmišljam o
velikoj, vječnoj ljubavi. Tako velika i slijepa ljubav može za mladu djevojku
biti opasna, nesretna, govorili su ,a ja sam se ljutila na njih , bila
nesretna. Molila sam ih da mi olakšaju patnje, da mi pomognu ostvariti tu
ljubav.
Jedva sam lijepu, prekrasnu djevojku iz susjedstva, Dijanu, nagovorio izaći sa
mnom. Barem do kafića. Nekako nevoljko je pristala. No, meni je bilo najvažnije
biti u njezinoj blizini.
Razgovor je počeo nategnuto, što nisam mogao pretpostaviti,
ali ja sam, glupan, i dalje bio nepopravljivi optimist.»Sredit ću ja nju,
smekšati» govorilo je ono nešto prkosno u meni. Udijelio sam joj sve moguće
komplimente, tepao joj, hrabro je u oči gledao, dok, napokon, i ona nije otvorila
svoja medena usta. A bio je to pravi rafal riječi.
« Da, dragi moj susjede, i ja sam zaljubljena, jako. Ali ne
u tebe! Izišla sam s tobom samo kako bih
ti rekla da me pustiš na miru, da kod mene nemaš šanse, ljubav ne mogu
dijeliti, ona pripada samo jednom, jedinom» počela je svoj monolog Dijana,
djevojka koju obožavam, u koju sam već dugo zaljubljen i koja je pristala izići
sa mnom na ovo romantično mjesto. I dok gorim od silne želje za njom, njezinom
blizinom, ona , užarena pogleda i
poluotvorenih usta , punih nekih čudne, meni nepoznate , pohote, priča o
ljubavi prema drugom. Hoću li to izdržati?
« Ta ljubav, dragi moj susjede, traje već dvije godine,
strasna je i obostrana. Čudno mi je kako to već niste primijetili, a često nas
vidite zajedno. Bez njega ne bih mogla živjeti! Volim ga od prvog susreta, bila
je to ljubav na prvi pogled kojoj nisam mogla odoljeti. Ali, nisam ga mogla
imati! Danima sam ga zaljubljeno gledala: prvo kradom, potom otvoreno i na
kraju drsko. Odlučila sam ga imati bez obzira na cijenu, na žrtvu, na
odricanje. Satima sam zaljubljeno buljila u njegovu sliku, čitala sve o njemu,
znala sam kako diše i u svemu, baš u svemu mi je odgovarao. Udvarala sam mu se
izdaleka, kovala planove za osvajanje, sli nisam mogla doći do njega.
U toj mojoj zaljubljenosti i ljubavnim jadima iznevjerila me
i najbolja prijateljica. Njoj sam se povjerila, ispovjedila, otkrila svoju
ljubav i pokazala svoga idola: ništa nije rekla, nije mu se divila, ali sam
primijetila sjaj i njezinim očima. Nije bila ni ljepša ni zgodnija od mene, a
ni pametnija, pa ipak ga je dobila. Ona ga je imala! Milovala ga je i tetošila
, ljubila pred mojim očima. I putovala s njim gdje god je poželjela. Meni je
dopuštala da mu se i dalje divim izdaleka, da gledam u njegove sjajne oči i
prekrasno tijelo.
Roditelji su mi govorili da prvo završim fakultet, zaposlim se , pa tek onda razmišljam o
velikoj, vječnoj ljubavi. Tako velika i slijepa ljubav može za mladu djevojku
biti opasna, nesretna, govorili su ,a ja sam se ljutila na njih , bila
nesretna. Molila sam ih da mi olakšaju patnje, da mi pomognu ostvariti tu
ljubav.
I
popustili su- doduše tek kada sam diplomirala. Bože, kako sam bila sretna! Ne
zbog diplome, nego zbog ostvarene ljubavi. Ključ do srca moga dragog darovali
su mi upravo roditelji. Ne, nisam ga preotela prijateljici, nisam željela tuđu
ljubav, htjela sam da bude čist, nevin, samo moj, da mu budem prva. Zato sam
pronašla mnogo većeg i ljepšeg od prijateljičinog- bio je plav, a ja sam ga s više ljubavi i ukusa dotjerala. Imao je još
prodorniji , muškiji glas od kojega me obuzimalo sladostrašće , uživala sam
gledati ga i slušati njegovo mumljanje. Još kad bi počeo sijevati onim
prekrasnim, velikim očima, namigivati mi , zavoditi me, rastapala sam se od miline.
U početku sam ga samo bojažljivo dodirivala, potom je dodir bivao sve čvršći i
dulji, a tada sam skupila hrabrost i privila se uz njega, predala se do kraja.
Volim ga, a u ljubavi je sve dopušteno.
Nježno sam
otvorila vrata, sjela okrenula ključ ,a potom čvrsto zagrlila objema rukama ,a
on je zapjevao najljepšu ljubavnu pjesmu- tu…tu…bi…bi… Stiskala sam ga polako,
zatim sve jače, snažnije i brže krenuli
smo u zajednički život» završila je svoju uzbudljivu priču djevojka iz mojih snova, moja draga susjeda
Dijana , za kojom godinama patim i za kojom uzdišem, a sada mi se moja ljubav
čini beznadnom.
Ali, kažu da nadu nikad ne treba gubiti. Zato mislim da će
se moja Dijana otrijezniti na nekom iznenadnom zavoju, samo molim Boga da to
triježnjenje bude bezbolno. Da ostane živa i zdrava i čitava. Za mene.(Je.Jo.)
Tomislavcity.com
(čitanja 957) |
