Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

          Draga Mare, hvala Bogu vratila sam se iz bolnice. Je, kažu liječnici da ću umrijet, ali ne tako brzo, jer treba se pomučit i na ovomu svijetu, ili što bi rekla strina Manda, treba popoprdit na putovanju prema zadnjem počivalištu. Dakle, još jednom sam se izvukla i što mi preostaje nego punim jedrima zaploviti u Život, koji bi, ne kao iznimku nego kao najveću, jedinstvenu i neponovljivu vrijednost, danas posebice, trebalo pisati velikim slovom.

          Ne znam, draga, kako je kod vas sa starim i bolesnim ljudima, ali ja sam prvi put u životu ležala u bolnici, i moram s tobom podijeliti to iskustvo. Bila sam najmlađa(!) i , zamisli, najzdravija na internom odjelu, među staricama na izmaku života, ali svaka s brdom neispričanih i nezapisanih priča. Koje bogatstvo, životno i literarno, romani o životu naših žena, uglavnom nepismenih, nikada neće biti iskorišteni, nikada napisani, nikada snimljeni. U meni su našle vjernu slušateljicu, pa otvorile dušu, i kao pri posljednjoj ispovijedi, ništa ne skrivaju, ne taje. Još da sam imala kameru, ma bili bi to snimci za povijest.
Baki Kati je trebalo nešto više vremena za otvoriti srce. Imoćanka, udata u Hercegovinu, iselila u Belgiju i tamo živjela 40 godina, ukopala dva supruga i vratila se u rodni kraj umrijeti. Nema djece i to je, kaže, njezina najveća žalost, njezin životni križ koji će nositi do kraja života.
-Da sam znala kako neću imati djecu, nikada se drugi put ne bih udala. Mene rođaci paze, ali djeca su bogatstvo vrijedno svake žrtve. Meni, na moju veliku žalost, nije bilo suđeno biti bogatom- završila je svoju životnu priču u ranu zoru baka Kata.
Ana je rodila sedmoro djece, unucima i praunucima ni broja ne zna, i eto-sad je sama u selu. Potomci se iselili i raselili, nisu roditeljicu zaboravili, ali…
-Dođu oni iz svih zemalja, ali sve je to na brzinu, a ja bih želja da sjednu pokraj mene, da im pričam, da ih pitam, da mi pričaju. Nemaju oni vremena, a ni živaca za moje duge priče, za moje ispovijedi, tuge i radosti. Donose mi što god poželim, kad me zaboli plate doktorima da me liječe, ovdje u bolnici me paze i maze, ali srce mi je nekako prazno, pusto i ne znam što me drži do ovih godina. Bože ti se mene spomeni, jer svi su moji otišli kuda koji, a ja na postelji, sama -jedva čujno ispovijeda se 90-godišnja Ana.
Draga moja Mare, mogla bih satima pričati o sudbini naših majki i baka, ali me nekako stegne oko srca, pa se bojim.

          Nego, malo ću ti i o politici. Kad sam dospjela u livanjski bolnicu sjetih se da je kralj Tomislav kod nas bio živ i zdrav, a kad je nekim poslom na svom Malinu odjahao do Livna-isti dan je tamo umro?! I Livnjaci mu podigli spomenik u sred grada. Zato sam ja zahvalila na spomeniku, a odjurila iz Livna. Znam ja da ćeš ti odmah pitat što je ovdje politika? Ma, Mare, u nas ti je politika sve i svugdje, pa i u receptima za kolače, o čemu ću ti drugi put. Kakva politika, kakva vlast, život je slast, vjeruj mi, Mare! Tvoja Anđa.

Komentari (0)