Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Draga moja Mare, proljeće je, ljepota od vremena, ljepota od prirode, ljepota od Života. Ne bi povjerovala, kraj je travnja, a kod nas temperature i do 25 stupnjeva Celzija i ta toplina, bolje reći vrućina, traje danima. Pa htio ne htio, imao razloga ili ne, nekakav nemir uđe u čovjeka, a u žene, pa i u mene, nekakva vatra, ma nije uspaljenost, nego baš oni lagani titraji oko srca, kao kad netko lagano prebire žice gitare i tiho pjevuši zagledan u zvijezde. To je zato što je sve ozelenjelo, sve u cvatu, pa se i osjetila probude, a sjećanja navru, eh!

Neću ti tajiti, svakoga proljeće nadam se novoj ljubavi, pa mi se svake treće godine nada ispuni, a to za moje godine i nije loše. Ne kažem da mi je ljubav uvijek i uzvraćena istom mjerom, ali ja živim od ljubavi koju darivam, a ne od one koju primam. Znaš ti to i po sebi, pa ipak, kod nas je to drukčije. Odeš na drago mjesto iz djetinjstva, iz mladosti, oživiš uspomene, i to te ponese. A, bome, mene i dobro nosa. Evo, prošle me je nedjelje odnijelo na naše groblje, znaš da su počele mise po grobljima, blagoslov polja. Da ti vidiš ,draga, raskoši naših mrtvih. Mramorne grobnice, veliki spomenici, slike i kipovi pokojnika, svijećnjaci s trajnim plamenom, cvijeće, ali-malo živih na groblju, na misi. Sjećaš se, nekada je više misara bila izvan groblja, nije moglo stati u groblje. Doduše, groblje je proširivano, jer , unatoč napretku medicine, ljudi kod nas, nakon ovog rata., sve mlađi umiru. Zašto i kako, nikoga to ne zanima? Nekako se oguglalo na umiranje. Ne govorim o starijim ljudima, nego o mlađim. Nekada se godinama spominjalo kako je umro ili poginuo mladić ili djevojka, a danas- nikoga ništa ne iznenađuje. Pa ako je smrt, sjeti se A. B. Šimića, postala nešto sasma ljudsko, dakle normalna pojava, kad god da dođe, ja se baš i ne mirim s time, ali…

Želim napisati nešto što će te raspoložiti, a pišem o grobljima. Pa ako je smrt nešto ljudsko, onda je i nama oprošteno smijanje na groblju, znaš ono kad bi živi sami sebi podigli spomenik i molila na praznom grobu. To je nekada bila rijetkost, a danas to rade svi, sumnjaju da će im potomci podići spomenik, pa što je sigurno, sigurno. I onda gledaš u staricu koja kleči pred spomenikom s vlastitom slikom, moli i plače. Pa moraš se tomu smijat, ali ja nisam imala s kim, ti si mi nedostajala. A stric Mijo i dan danas priznaje kako se, kad pomisli da će umrijeti, sam za sobom do sita naplače.

Dakako da sam poslije blagoslova polja otišla kod strine Mande na okrjepu tijela. Nema što nije bilo na stolu, u izobilju, ali neću ti zazubice nagonit. Samo ću ti spomenut onaj Mandin kruh ispod peke, znaš da je uvijek bio najbolji u selu. Sjećaš se kako je ona objašnjavala svoj recept za dobar kruh:»Ja dobro zamišam i čekam da se digne. Promišam još dva tri puta, a onda mi ga Jure zapreće. Nakon pola sata, kad se izvuče, gotov je!» Znam da će te ovo prisjećanje raspoložiti, pa budi mi zdrava i vesela. Tvoja Anđa.

Komentari (0)