Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga moja Mare,
proljeće je, ljepota od vremena, ljepota od prirode, ljepota od Života. Ne bi
povjerovala, kraj je travnja, a kod nas temperature i do 25 stupnjeva
Celzija i ta toplina, bolje reći vrućina,
traje danima. Pa htio ne htio, imao razloga ili ne, nekakav nemir uđe u
čovjeka, a u žene, pa i u mene, nekakva vatra, ma nije uspaljenost, nego baš
oni lagani titraji oko srca, kao kad netko lagano prebire žice gitare i tiho
pjevuši zagledan u zvijezde. To je zato što je sve ozelenjelo, sve u cvatu, pa
se i osjetila probude, a sjećanja navru, eh!
Neću ti tajiti, svakoga proljeće nadam
se novoj ljubavi, pa mi se svake treće godine nada ispuni, a to za moje godine
i nije loše. Ne kažem da mi je ljubav uvijek i uzvraćena istom mjerom, ali ja
živim od ljubavi koju darivam, a ne od one koju primam. Znaš ti to i po sebi,
pa ipak, kod nas je to drukčije. Odeš na drago mjesto iz djetinjstva, iz
mladosti, oživiš uspomene, i to te ponese. A, bome, mene i dobro nosa. Evo,
prošle me je nedjelje odnijelo na naše groblje, znaš da su počele mise po
grobljima, blagoslov polja. Da ti vidiš ,draga, raskoši naših mrtvih. Mramorne
grobnice, veliki spomenici, slike i
kipovi pokojnika, svijećnjaci s trajnim plamenom, cvijeće, ali-malo živih na
groblju, na misi. Sjećaš se, nekada je više misara bila izvan groblja, nije
moglo stati u groblje. Doduše, groblje je proširivano, jer , unatoč napretku
medicine, ljudi kod nas, nakon ovog rata., sve mlađi umiru. Zašto i kako,
nikoga to ne zanima? Nekako se oguglalo na umiranje. Ne govorim o starijim
ljudima, nego o mlađim. Nekada se godinama spominjalo kako je umro ili poginuo
mladić ili djevojka, a danas- nikoga ništa ne iznenađuje. Pa ako je smrt, sjeti
se A. B. Šimića, postala nešto sasma ljudsko, dakle normalna pojava, kad god da
dođe, ja se baš i ne mirim s time, ali…
Želim napisati nešto što će te
raspoložiti, a pišem o grobljima. Pa ako je smrt nešto ljudsko, onda je i nama
oprošteno smijanje na groblju, znaš ono kad bi živi sami sebi podigli spomenik
i molila na praznom grobu. To je nekada bila rijetkost, a danas to rade svi,
sumnjaju da će im potomci podići spomenik, pa što je sigurno, sigurno. I onda
gledaš u staricu koja kleči pred spomenikom s vlastitom slikom, moli i plače.
Pa moraš se tomu smijat, ali ja nisam imala s kim, ti si mi nedostajala. A
stric Mijo i dan danas priznaje kako se, kad pomisli da će umrijeti, sam za
sobom do sita naplače.
Dakako da sam poslije blagoslova polja
otišla kod strine Mande na okrjepu tijela. Nema što nije bilo na stolu, u
izobilju, ali neću ti zazubice nagonit. Samo ću ti spomenut onaj Mandin kruh
ispod peke, znaš da je uvijek bio najbolji u selu. Sjećaš se kako je ona
objašnjavala svoj recept za dobar kruh:»Ja dobro zamišam i čekam da se digne.
Promišam još dva tri puta, a onda mi ga Jure zapreće. Nakon pola sata, kad se
izvuče, gotov je!» Znam da će te ovo prisjećanje raspoložiti, pa budi mi zdrava
i vesela. Tvoja Anđa.
 (čitanja 2207) |