|
Smije se fra Bernard Marić na ulazu u fratarsku kuću u Grudama:
- Evo novinara, evo bjeloglavih supova, pa kruže, kruže, plijen traže…
- Vi se javite, fratri bez papira – vraćamo mu u prsi.
Ali ne ostaje dužan, tko će ušutkati hercegovačkog fratra:
- Ni Bog nema papire da postoji! Ajde ulazite, nikog ne odbijamo, nećemo ni vas…
Prolazimo pod kipom kapucina Pija iz Pietrelcine,
sveca s Kristovim ranama na rukama, koji je više trpio zbog
nerazumijevanja svojih nadređenih nego zbog svakodnevnih krvarenja.
- Bi li vas Pio shvatio, ni njemu nije bilo lako s biskupima?
- U našim redovničkim pozivima, u našim životima, ništa se bitno nije promijenilo, samo smo još čvršći u vjeri – odgovara fra Stanko Pavlović.
- Udaljeni ste iz reda, mogu li vas uopće nazivati sa ‘fra’, brate Bernarde?
- Ma mi još jače sad služimo našem franjevaštvu. Nego, reci mi je li
uopće bilo moguće da legnem kao fratar, a probudim se kao civil!?
 |
| Fra Bernard Marić |
Donovi i monsinjori
A civilom se fra Bernard probudio kao jedan od devetorice franjevaca
iz ‘hercegovačkog slučaja’, ukratko rečeno, dijela fratara hercegovačke
provincije koji nisu htjeli predati nekoliko župa na upravljanje
biskupu mostarsko-duvanjskom Ratku Periću, kako bi ih, prema davnim dogovorima, preuzeli biskupijski svećenici.
Donovi i monsinjori, oni koji nose bijele kolare i crne reverende, za
razliku od fratara odjevenih u smeđe habite, uspomene na vreće povezane
konopom koje je sveti Franjo Asiški odredio sebi i svojoj siromašnoj
subraći za jedinu imovinu.
U Grudama, pored raskošne crkve sv. Katarine, što ju je krajem
tridesetih godina XX. stoljeća gradio fra Gabro Grubišić, tri su
fratra; sa fra Bernardom (72) još su fra Stanko (55) i fra Ante
Šaravanja (60).
U Čapljini su fra Mile Vlašić, fra Bonifacije Barbarić i fra Bože
Radoš, u Crnaču fra Leonardo Hrkač, u Mostaru fra Luka Marić, u
Tepčićima fra Martin Planinić. Svi su odlukom Generalne franjevačke
uprave u Rimu izbačeni iz franjevačkog reda, biskup Perić oduzeo im je
pravo da dijele sakramente, no digao se narod.
 |
I uz puno buke ostali su, za službenu Crkvu, kao ilegalci, ali
nastaviše obavljati župničke i svećeničke službe kao da se ništa nije
dogodilo. Upravo tako se i osjećamo u Grudama, fratarska kuća ko
fratarska kuća, pričamo malo o “Hajduku”, navijačkom ratu u BiH i
politici, ali svi znamo zašto su supovi sletjeli ovdje…
- Postoje dvije predodžbe o franjevaštvu – započinje fra Bernard –
jedna gledana činjenicama i vjerom, te promatrana kroz propise crkvenog
feudalizma. Dakle, ti si ono što ti dozvole da budeš, i ako živiš po
feudalnim pravilima dobit ćes korito iz kojeg će te nahraniti.
- Ali i zavjet poslušnosti?
- Poslušnost Bogu je iznad svih poslušnosti, a on traži suradnju s
čovjekom. Poslušnost roditeljima i Crkvi očitovanje je posluha Bogu, no
to ne znači da se, kao nama na procesu u Rimu, ne dozvoli ni riječ
obrane! Svetom Pavlu je priziv na krvavog cara Nerona spasio život, a
ja kao fratar s pedeset godina redovništva i svećeništva nemam pravo na
priziv na svog Papu…
- Jer vam pravo ne daje za pravo!
- Kakvo je to onda pravo?! Istina je spora, ali dogodile su se i u
Crkvi promjene. Nekoliko stoljeća prije završili bismo na lomačama. I
danas postoje lomače, ali administrativne, na kojima se spaljuju naši
identiteti. Ako zakon nije usklađen s etičkim i biblijskim načelima, ne
da ga nisi dužan poštovati, nego mu se mora i otpor pružiti – drži fra
Bernard, shvaćajući kako vjernici kojima ovi svećenici dijele
sakramente, poput krštenja, krizme i vjenčanja, imaju problema.
 |
| Fra Stanko Pavlović |
Mostarski ordinarijat traži da ponove obrede. Ipak, ne slaže se da nisu
valjani i tvrdi kako je bitno da se uspostavi veza s Kristom koju
stvara vjera, a ne propis, čak ni biskupov.
- Naš puk naučio je patiti, zna da će i ovo proći. Biskupi Čule i
Žanić, koji su prethodili Periću, imali su isti zakon, ali su zbog
bogobojazni imali mjere. Nisu vrijeđali vjernike kao što to čini Perić,
posebno po pitanju međugorskih milosti, jer tamo milijuni mijenjaju
svoje živote nabolje i nalaze mir.
Biskup Perić ne bi ni Gospi dopustio da se ukaže ako ne dolazi preko
Ordinarijata, zapiše se kod tajnika u urudžbeni zapisnik i čeka
odobrenje biskupije – obrazlaže fra Bernard, navodeći kako se u
hercegovačkoj Crkvi radi o sukobu dvaju životnih stilova.
Šutljivi Radoš
Pod Turcima su jedini franjevci stoljećima prolijevali krv, ne
napuštajući puk, a biskupijski svećenici su se pojavili tek kad je
okupacija bila završena i poželjeli ih tjerati sa župa koje su spasili
od propasti.
- Mnoga naša braća šutke prolaze preko rabota biskupa Perića, kako ga
ne bi izazvali da uništi cijelu Provinciju. Četrdeset godina čekamo
rješenje slučaja, dokazujući tko je koga u ime Kristovo zarobio, i tko
kome u ime Kristovo ima veće pravo biti manje brat! To je sažetak, ako
nisi razumio, ponovi u sebi – zaključuje fra Bernard.
Krenuli smo put Čapljine, pred crkvom sv. Frane s dva zvonika, ubrzano gore-dola fra Bože Radoš.
- Mi došli.
- Ne želim s vama imati posla. Šalje vas biskup Perić, sve ja skupljam, sve što “Slobodna” o nama piše za Perićev račun…
- Neće biti baš tako. Ako nećete vi razgovarati, ima li još koji fratar doma, na telefon nam je jedan kazao da nas neće odbiti.
- To je biće fra Mile, nema ga doma. Ja neću pričat – zaškrguće Radoš.
|
Čovjek je kao pršut
Zar je toliko bitno tko služi u ovih par župa, zar niste mogli mirno fratrovati?
-
Stvar je načela. Čovjek je kao pršut; kad te jednom načmu, brzo si
gotov, do kosti! K tome, narod je uz nas, a narod je nekad imao pravo
birati biskupe; velikog milanskog biskupa Ambrozija izvikao je
dječačić, a ovaj ni svećenik nije bio - kaže fra Bernard Marić.
- Drukčije se danas slažu karte…
- Ne, nego ih slaže samo jedan čovjek, Ratko Perić. To nije pošteno, nije on najpametniji.
- Nije ni njemu lako, čini mi se. Ajde, kako biste vi riješili slučaj da ste na njegovu mjestu?
- Došao bih pred narod i pitao što želi. Gdje je sada narod, zbog čega ga se boji pitati?!
|
|
Kronologija sukoba
Godine 1899. mostarski biskup fra Paškal Buconjić prema nalogu
Vatikana određeni broj hercegovačkih župa trebao je predati na
korištenje biskupijskom kleru, no rješenje do danas nije provedeno.
Sukobi su izbili u Čapljini već 1917. godine, a 1975. godine Sveta
Stolica je predložila da pola župa Mostarske biskupije dođe pod
fratarsku, a druga polovica pod “popovsku” skrb, ali ni to nije
provedeno. Biskup Perić odlučio je razriješiti slučaj, a dio franjevaca
i narod koji su okupili otkazali su mu poslušnost, zazidavali ulaz u
crkvu, podjeljivale se nekanonske krizme…
Rezultat: od 1998. do 2003. godine suspendirana su devetorica fratara.
Zbog odbijanja da potpišu “Izjavu o posluhu”, 24 hercegovačka fratra
dobila su 2004. godine zabranu biskupa Perića da obavljaju pastoralne
dužnosti. Rješenje se ne nazire.
|
 |
| Biskup Perić |
Perić: Crkva Božja ne treba takve službenike
Ne
možete “po svojoj savjesti” nasilno oteti crkvenu službu i župu od
zakonita župnika, biskupa i Pape. A Vi ste to učinili po anticrkvenoj
“svojoj savjesti”, koju su Vam mjerodavni crkveni poglavari
sankcionirali na razini otpusta iz Reda i oduzimanja svake zakonite
crkvene službe, bez obzira priznali vi to ili ne priznali, potpisivali
se franjevačkim naslovom ili ne, nosili franjevački habit ili hodali u
civilu. Vi kao da se ne možete u ime necrkvene “svoje savjesti” ne
izdići iznad Svete Stolice, iznad Pape i iznad Crkve Božje, koja zaista
ne treba takvih službenika. I unatoč tomu, želimo Vam pomoći da svoje
stanje sredite kako predviđa Zakonik kanonskoga prava – pisao je biskup
Perić jednom od otpuštenih fratara.(Slobodna Dalmacija)
(čitanja 1504) |
