Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

ŠUJICA - BUGOJNO:

U jeku domovinskoga rata devedesetih godina XX. stoljeća, tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, zagovara pomirenje svih opcija i političkih usmjerenja u cilju ujedinjenja svih Hrvata u borbi za slobodu. Ove 2009. se navršilo deset godina od kako je u hrvatskom Saboru odbijen prijedlog zakona o lustraciji.

. Odnosi se na sprječavanje nositelja nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDB-e da i danas budu nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta.

Taj dio prijedloga jest sporan s obzirom da ga neki proglašavaju suprotnim Ustavu i drugim državnim odredbama, koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi i zbog slične raširene prakse u europskim zemljama. Osudilo ga je i Vijeće Europe u rezoluciji 1096 kojom lustraciju dozvoljava samo protiv onih koji su djelovanjem kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkoga sustava.

Lustraciju su svojedobno koristili i stari Rimljani za naziv ceremonijalnog čišćenja ili pomirenja, koji je bio važan dio njihovog vjerskog kulta. Bilo je to potrebno i nakon događanja kao što su krvoprolića, babinja i dodiri s pokojnikom. Trenutno se koristi za uklanjanje osoba iz javnoga političkoga života, koji su bili aktivni u službi totalitarnih režima.

U drugim zemljama bivšega istočnoga bloka, kao što su Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska, Makedonija i Albanija, ovaj pojam opisuje provjeru državnih službenika i drugih osoba javnog života na temelju bivših tajnih arhiva na moguću suradnju s komunističkim tajnim službama i sigurnosti.

Potrebu čišćenja sjećanja potvrđuje nam i današnje društveno-političko stanje, jer se mnogo toga nakupilo što ima svoje temelje u prošlosti. Upravo jedan takav slučaj zabilježismo u Bugojnu kod Stipana Duvnjaka „Mećave", koji je izravno bio uvučen u politički proces tzv. „Šujičke grupe". Upoznajmo se s njegovim svjedočanstvom koje smo zabilježili te čistimo svoje sjećanje od svih nakupina iz povijesti hrvatskoga naroda.   

         Hrvatski domobran od 1941. godine

Stipan Duvnjak „Mećava" rođen 23. kolovoza 1921. u Šujici, a nastanjen od 1947. godine u Bugojnu, svjedoči nam o svom životnom putu. „U hrvatsku vojsku - domobrane regrutiran sam 1941. u Livnu odakle sam otišao u Sarajevo a potom u Osijek. Odatle kao domobran često idem u Našice, jer su već tada partizani počeli rušiti željezničke pruge koje smo mi čuvali. Od tada se sjećam jednoga sukoba s partizanima u kom je poginuo jedan naš vojnik. Naša vojarna u Osijeku je bila smještena u Pejačevića dvorcu. U njoj su se nalazile i ustaše, a samo nas je dijelio zid. Ustaše su bile bolje opremljene od nas domobrana, a imali su i bolju hranu što nam naravno nije bilo pravo.

         Iz Osijeka sam premješten u Zemun, a potom u njemačko mjesto Pezdirz gdje smo obučavani kao mornarica a služili smo kao popuna njemačkim mornaričkim postrojbama. Kada su se saveznici iskrcali na Siciliju nas su tamo htjeli poslati, ali nismo htjeli bez naših časnika. U to vrijeme je iz Berlina došao neki visoki časnik njemačke vojske, kome smo odali počast a on nas je nakon toga poslao na ratište u Mariopol i Bezijerc u Rusiju. Koncem 1943. odatle smo se vratili, navodno jer je Tito prigovorio Paveliću zašto šalje hrvatsku vojsku na Istočni front. Ubrzo smo se iz Rusije vratili u Zagreb tu se zadržali tri do četiri mjeseca, a nakon toga smo otišli na izobrazbu u Francusku.

         Zarobljen od partizana i uhićen od komunista

         Povratkom iz Francuske otišao sam u Split te koncem 1944. godine dospio sam u partizane jer su me zarobili. U partizanima sam u mornarici ostao tri pune godine u mornarici. Nakon demobilizacije 1947. dolazim doma, naseljavam se u Bugojnu te u siječnju 1949. ženim Mariju rođ. Mihaljević iz Livna (rođ. 1925.) a uskoro smo dobili i dijete. U svibnju 1952. završio sam u zatvoru, jer sam uhićen u Bugojnu od komunističkih vlasti i odveden u livanjski zatvor. Nakon tjedan dana odveli su me u Mostar u istražni zatvor.

         Poslije istrage u Mostaru koja je trajala tri mjeseca, optužen sam i osuđen protiv naroda i države. A ja sam na suđenju u Mostaru, opsovao taj narod u čije ime me sude.

         „Šujička grupa"

U to vrijeme je izbio sukob između Jugoslavije i Rusije pa se je naša Šujička grupa organizirala da bi bila spremna na raspad Jugoslavije. U vrijeme organiziranja naše Organizacije, bio sam dobar s glavnim Jozom Pašalićem te mu govorio da se tako ne organizira, jer nas ima puno u grupi. Trebalo je najviše biti dva do tri čovjeka, jer ako se otkrije da ne strada cijela grupa. Mene je prije zatvora UDBA nudila da budem suradnik na što sam rekao tadašnjem UDBA-šu Tomislavu Džalti da ja to ne umijem, jer se nije smjelo reći da nećeš. Međutim, kada me je taj isti Džalto došao zatvoriti, rekao mi je: „Zato ti nisi htio raditi za nas - UDB-u!"

Pripadnik „Velikog križarskog hrvatskog bratstva"

         U Mostaru nakon završetka istrage sudili su nas 15. kolovoza 1950. godine, kao pripadnike grupe Veliko križarsko hrvatsko bratstvo. Skupa smo osuđeni na 60 godina strogog zatvora s prisilnim radom te  26 godina gubitka građanskih prava." 

Presuda Okružnog suda u Mostaru br. K 134/50, izrečena je u ime naroda, koju je potpisao Bulut Manojlo predsjednik Vijeća. O razlozima presude se kaže: „Krivi su: optuženi Pašalić Jozo i Duvnjak Ante preko Nevjestić Joze u Livnu stupili u članstvo terorističke organizacije 'Hrvatsko križarsko bratstvo' i nakon što su od spomenutog Nevjestić Joze, kao člana vrhovnoga zapovjedništva ove terorističke organizacije oforme grupu u Šujici. To su učinili na taj način što su kroz pojedinačne sastanke sa ostalim optuženim ove upoznao optuženi Pašalić o postojanju i ciljevima ove terorističke organizacije i primio ih u organizaciju, a ostali optuženi što su stupili u ovu organizaciju, te što su članovi ove organizacije održali ilegalni sastanak u hanu Stipčević Duška na kome su čitali i upoznali se sa zakonskim pravilima 'VHKB' i zakletvom zapovjednika i članova ove organizacije, te se tom prilikom saglasili i o potrebi prikupljanja oružja u cilju izvršenja zadataka ove terorističke organizacije i podizanju ustanka za rušenje i preuzimanje vlasti u svoje ruke u momentu kada bude napadnuta naša zemlja s polja, to što su prikupljali i davali novčane priloge za uspješnije djelovanje ove organizacije.

Dakle u zemlji organizovali i postali članovi udruženja sa ciljem da se putem nasilja obori i ugrozi postojeće društveno i državno uređenje u FNRJ - čime su počinili krivično djelo iz čl. 3. 8 Zakona o krivičnom djelu protiv naroda i države, a u vezi s čl. 27. Okz; pa se za to djelo po čl. 4 istog Zakona osuđuju."   

60 godina zatvora i 26 godina gubitka građanskih prava

Stipan nadalje svjedoči: „Mene su osudili na 4 godine strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godine gubitka građanskih prava. Sa mnom su još osuđeni: 1. Jozo Pašalić na 15 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 5 godina gubitka građanskih prava 2. Ante Duvnjak na 9 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava, 3. Ante Brzović na 9 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava, 4. Stipe Brajko na 6 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava, 5. Nikola Brajko na 5 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava, 6. Duško Slipčević na 6 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava, 7. Ilija Brajko na 5 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava i 8. Stipe Mršo na 5 godina strogog zatvora s prisilnim radom te 3 godina gubitka građanskih prava.

         Predsjednik Sudskog vijeća je bio Manojlo Bulut, a javni tužitelj Ljubušak Jure Galić sadašnji aktualni predsjednik antifašista za Bosnu i Hercegovinu. Branio me je poznati mostarski odvjetnik dr. Pere Mandić, koji je tražio da nas oslobode jer ništa nismo učinili. Međutim, sve su nas osudili na 60 godina zatvora! Poslije suđenja svi smo ostali nekoliko mjeseci u Mostaru, raditi UDBI-nu zgradu. Tu smo radili vrlo teške poslove, noseći grede uza skele bez odmora a jedan dan su nas kaznili pa smo ostali bez ručka.

         Rudar u Kreki i moler u Foči

Iz Mostara su me odveli raditi u Kreku u rudnik uglja. Dosta teško mi je bilo raditi, a ja sam radio na desetom katu u zemlji - kako to rudari kažu. Zatvorska hrana je bila kukuruzni kruh, ujutro kava, a za ručak neka neukusna čorba. Svatko je sa svojom porcijom i žlicom išao na zajednički kazan. Ustajalo se ujutro u pet sati, potom umivanje i gimnastika, a u šest sati prebrojavanje i odlazak na posao. Radilo se do četiri sata poslijepodne, nakon čega je bio ručak.

Ponekad sam imao pravo primiti paket u komu su mi slali kruha i slanine. Tijekom zatvorske kazne, najteži mi je posao bio u rudniku u Kreki, gdje sam u jami vozio vagone na lošim tračnicama iz kojih su često ispadali pa ih je ponovno trebalo podizati na tračnice. Jednom zgodom su se među nama pojavili oni koji su 'revidirali' stav, koji su ustvari bili zatvorski doušnici. Jednom su nas optužili da u zatvoru stvaramo Organizaciju. Međutim, to je bila izmišljotina!

Nakon nekoliko mjeseci rada, prebacili su me u Foču. Najprije smo radili u Dragočavi na pilani. Zamjenik upravitelja zatvora u Foči je bio Livnjak Jure Bilić. Došao nas je pokupiti iz Dragočeva i pod jakom pratnjom policije, odvesti u zatvor u Foči.

         Tu sam započeo s radom u svojoj struci u molerskom poslu. Bojao sam namještaj, koji su zatvorenici izrađivali. Tamo sam mnoge zatvorenike naučio molerskom zanatu, a naučio sam tom zanatu i Čapljinca Matu Brajkovića kojega sam upoznao u zatvoru. Budući da sam bio dobar majstor i korektno radio svoj posao, imao sam u zatvoru i nekih olakšica poput pisanja pisma doma, šetnje u malom zatvorskom krugu, a roditelji i supruga su mi mogli dolaziti u posjet i donositi nešto hrane.

         Izlazak iz zatvora i povratak doma

         Iz zatvora sam izišao 29. studenog 1953. za Dan Republike, jer je za taj dan bilo pomilovanje određenog broja zatvorenika, tako da sam iz zatvora izišao par mjeseci prije isteka kazne. Prilikom izlaska iz zatvora na sarajevskoj željezničkoj postaji sam vidio Titu. Kakva slučajnost! Prije odlaska u zatvor imao sam sa suprugom Marijom jedno dijete, dok je drugo rođeno za moga boravka u zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora, ponovno sam došao u Bugojno te nastavio većinom privatno raditi u svom molerskom zanatu.

         Na ledini sam započeo graditi kuću u kojoj danas živimo. U zatvoru nisam imao većih problema, samo jedanput me je kaznio prije spomenuti Livnjak Jure Bilić. Prebacio me je u sobu gdje je boravilo 130 zatvorenika i spavali su gotovo jedan na drugom. Radio sam na izradi heraklita, što je bio najteži posao u cijeloj kaznionici. Sreća da tu nisam dugo ostao, jer sam bio potreban na bojanju namještaja.

Radio na tri Titove vile

Poslije izlaska iz zatvora počeo sam raditi u Livnu, ali sam ubrzo preselio u Bugojno. Tu sam stalno radio svoj molerski posao. Čak sam radio na sve tri Titove vile u Bugojnu: vila u Bugojnu, stara vila u Koprivnici i nova vila u Koprivnici. Izvodio sam molerske radove, pri čemu me UDBA neprestano nadzirala. To su mi UDBA-ši poslije izvjesnog vremena priznali i rekli da su me pratili u poslu i u životu. Život je išao svojim tijekom. Sagradio sam kuću u Bugojnu, sa ženom izrodio osmero djece te podigao njih i danas sedmero živih koji su se razišli po svijetu."

Na koncu i supruga Marija dodaje nekoliko svojih sjećanja iz komunističke vladavine. Nju su još kao djevojku u Livnu zatvarali nekoliko puta po nekoliko dana. Navodi ime Tomislava Džalte svoga vršnjaka i školskog kolege: „On je bio komunista kao i njegov otac, a nas su proganjali i zatvarali jer smo pohađali crkvu i nismo se slagali s komunistima."  

Zaključak

„Demokracija se ne može ukinuti tamo gdje je nije ni bilo« - izjavio je gnjevno dugogodišnji uznik i pisac Aleksandar Solženjicin za posjeta domovini Rusiji. Tada je odbio i odličje svoje zemlje, nesretan zbog situacije u kojoj ju je zatekao. Neobičan po sudbini i životu, kao što su svi istinski velikani, Solženjicin je imao snage bez mržnje opisivati patnje sovjetskih gulaga. Desetljećima nije izdao istinu i vjeru duboko ukorijenjenu u svojemu djelu, kada je jedva ostao živ, niti kada je prognan iz domovine. Pa ni neke njegove knjige nisu bile dobro prihvaćene niti nakon demokratskih promjena, jer se ruskim vlastima bilo teško suočiti sa stvarnošću.

U ostalim zemljama bivšega socijalističkoga sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale s tajnim službama komunističkoga sustava, otvoreno je dano do znanje da se sklone iz javnoga života. Češka je to učinila još 1991., a zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji i Albaniji. U Makedoniji je tijekom 2009. godine službeno počela lustracija i na prvom udaru, provjerava se prošlost djelovanja političara. U nekim zemljama poput Poljske, lustracija se provodi i na crkvenom području.

Međutim, na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nema niti govora o lustraciji. Jer su tu još u velikoj mjeri na vlasti ljudi iz bivšega komunističkoga režima ili njihovi potomci, koji su „na vučju kožu obukli ovčje runo". U Hrvatskoj se tako pozornom analizom danas uslijed pritisaka i ucjena Međunarodne zajednice oko ulaska u Europsku Uniju, gotovo ne vidi veća razlika između onih koji su na vlasti s opozicijom.

S druge strane sadašnji se predsjednik države, otvoreno deklarira kao antifašist, poistovjećujući to s ideologijom komunizma. A poznato je kako su ideologije boljševizma i komunizma u smrt poslali više od 100 milijuna ljudi. To su pokazala i istraživanja skupine neovisnih europskih znanstvenika, a zločine totalitarnih komunističkih režima rezolucijom 1481 od 26. siječnja 2006. osudilo Vijeće Europe.

I takvi još sebi za pravo daju prozivanje i osuđivanje ideologija nacizma i fašizma, dok su se oni borili još gorim i okrutnijim sredstvima s posljedicom teških zločina, bez suda i zakona što graniče s čovječnošću. Stoga je neshvatljivo i izvan zdravoga razuma da se ideologije nacizma i fašizma sa zločinima koje su prouzročili osuđuju, dok se u isto vrijeme ideologija komunizma s pripadajućim zločinima i zločincima opravdavaju i brane. I ovom prigodom ponavljamo kako svaku zločinačku ideologiju, zločine i zločince dižući svoj glas bez razlike osuđujemo.

         I dok se prvom predsjedniku svih Hrvata dr. Franji Tuđmanu u sustavno-planiranoj hajci za života i posmrtno, spočitavalo da je s elitom tajkuna pokrao i osiromašio Hrvatsku, dotle se sadašnji „građanin predsjednik" nije odrekao tih istih predsjedničkih privilegija i povlastica, nego ih koristi „pošteno i čista obraza" obmanjujući te iste hrvatske građane. Već je krajnje vrijeme da se uspavani hrvatski narod, probudi te bude svjestan tko je i koje se vrednote ne smiju dovesti u pitanje, što ga je održalo kroz burnu povijest, na kojim temeljima treba graditi budućnost i koga će birati na skorim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Da to s uma nikada ne smetnemo i ne dopustimo da nas obmanama i dalje zarobljavaju komunistički ideolozi, koji su nam do sada toliko zla nanijeli.      

Iznesene tvrdnje su potkrijepljene i u iznesenom slučaju „Šujičke grupe" i Stipana Duvnjaka „Mećave". Oni isti ljudi koji su ih osudili, nakon demokratskih promjena zauzeli su istaknuta mjesta. To su isti kameleonski komunistički ideolozi, koji nam i danas obećavaju, što su svojevremeno širokogrudno oduzimali. UDBA-ši poput Tomislavu Džalte, koji su nevine hrvatske domoljube poput Stipana ucjenjivali doušništvom i zabranjivali slobodno prakticiranje vjere. Drugi su opet poput tadašnjega javnoga tužitelja Jure Galića i dandanas na vodećim i istaknutim društvenim položajima zbog nepostojanja i neprovođenja lustracije. Jure je kako smo spomenuli, aktualni predsjednik antifašista za Bosnu i Hercegovinu.

Takvi su bez skrupulozni ljudi bez savjesti, obraza i poštenja, pogodni za sve ideološke sustave te po potrebi okreću vjetru leđa. Jer znaju kako nema zakona o lustraciji na temelju kojega ih nitko neće pozivati na odgovornost, niti proganjati zbog doušništva i suradnje s bivšim sustavom. Stoga je krajnje vrijeme da se otvore državni arhivi te krivce pozove na odgovornost i procesuira za učinjena (ne)djela. Jer je čudno i neshvatljivo da je osnovan Međunarodni sud za ratne zločince u domovinskom ratu i često nepostojeće zločine u Dan Haagu. Dok istodobno vlada ravnodušnost za zločine koji ne zastarijevaju i zločince, koji bez straha žive među nama, uživaju u mirovini i obmanama zločinačke komunističke ideologije.

Pišu: Mate Tadić & Želimir Crnogorac

Fotografije:

Broj: 1. - Učenik soboslikarskog zanata sa školskim kolegama. Treći razred srednje zanatske škole, Užice 1940.

2.  - Stipan u domobranima, Osijek 25. studenog 1942.

3. - Stipan u njemačkoj mornarici 1943. Flughafen na Baltičkom moru 1943., prvi slijeva. Skupa s kolegom Ivanom Plećkom iz Hrvatskog Zagorja.

4. - Na proputovanju kroz Sarajevo s kolegom Antom Tomićem oko 1951.

5. - Obitelj Stipana Duvnjaka oko 1965. u Bugojnu. Stipan prvi slijeva u sredini. 

6. - Stipan Duvnjak, Bugojno 13. siječnja 2009.

Komentari (0)