Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

            Pišeš, draga Mare, da te duša zaboli kada ti napišem kako je kod nas lijepo vrijeme, da je već prižeglo kao o Gospojini, ali da od mirisa, od ljepote pogleda po cvatu, zelenilu, i bolestan mora ozdraviti. A zdravog zaboljeti duša ( kao tebe ) što sve to ne može osjetiti, što se s dragom osobom ne može skrivati u visokim modrim šumama Modruše, što nakon toga ne može otići u «Hajdučke vrleti» na mirakul od jela, pa pješke otići do Kedžare, na grob Dive Grabovčeve, kleknuti i razmišljati o hrabrosti, ali i o ljubavi. Ljubavi moćnijoj od života i trajnijoj od vremena. A svibanjska ljubav, znamo to obje, nikada ne blijedi, ne gubi snagu, jer je taj mjesec Bog i stvorio za nove i velike ljubavi. Ne vječne, jer za takvu još nisam čula. Ljutiš se dok ovo čitaš, u dalekoj i hladnoj zemlji, u kojoj , kako ti kažeš, raste cvijeće bez mirisa, spravlja se jelo bez ukusa, i žive hladni, proračunati ljudi, bez topline, bez ljubavi. Zato, draga moja, ne razmišljaj dugo, u zrakoplov i pravo k nama, odvoji za sebe mjesec dana užitka.

           Jer, Život je čovjeku darovan samo jedan i samo jednom, pa ga treba proživjeti tako da niti u jednom trenu ne požalimo što smo se rodili, nikada sebi ne predbacimo da smo uzalud živjeli, da i kojekakve životne prepreke, teškoće, čak i patnje, shvatimo kao
izazov. Sjeti se da su nam majke govorile kako Bog nikomu ne daje križ koji ne može nositi, na što bi, a sad ćeš se nasmijati, baka Vedruša redovito dodala:»Dobro što svatko mora nositi svoj križ, ali zašto je na svojim leđima moram nositi i kapelicu?!»
Reći ćeš da ti je dosta pametovanja i od tog tvoga, ali ja znam da ti više i ne slušaš što ti priča, ako ti ništa ne može radit. To je još jedan razlog da doletiš ovamo, jer kod nas ti mnogi malo pričaju, ali odrade posao za pet. Ako ne vjeruješ, čitaj dalje.

            Nedavno se pronio glas kako onaj Milin Željko podmiriva sve žene u našem mjestu. Sjećaš se Mile ( koja ga se od nas ne sjeća!), e to je njegov sin, lijep na oca, a šutljiv na majku. Mile je sve nas osvajao pričom, ali, priča se, ovaj mu sin sve osvaja šutnjom i nekim zagonetnim osmjehom. I ne probira taj: cure, udate, razvedene, sve mu pašu. I ništa drugo ne radi, jer otac mu je stekao(vrag će ga znati kako) dovoljno za pet sinova, a ima samo jednoga. I počesto Željka pitaju oženjeni, po cijeli dan zaposleni, što radi po cijeli dan u selu, zašto se ne zaposli? On šuti i zagonetno se smješka. Taj osmijeh provocira muškarce, znaju da Željko krije neku tajnu, pa dosađuju jednim te istim pitanjem-je li mu dosadno u selu, mlad, zdrav, a ne radi? Vrilo u Željko dugo, ali nedavno prikipilo, pa im svima odbrusio :» Više radim od svih vas, odrađujem sve ono što vi niste u stanju ili nemate vremena, sve vas zamjenjujem, radim za dobrobit sela, pitajte svoje žene ako meni ne vjerujete! Hoćete li da vam pročitam svoj dnevnik rada u posljednjih pet godina?» Bome su, priča se, svi ušutjeli, a tu noć je gotovo u svim kućama dugo u noć gorjelo svjetlo, a bilo je i vike. Pa Mare, dođi dok je Željko još u snazi, a čini se kako mu je zabranjeno ordinirat na poznatim adresama. Dođi uživati u našim prirodnim ljepotama, a i Željko je, vjeruj meni, jedna od njih! Čeka te tvoja Anđa.

Komentari (0)