Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

 Uvod

Iz daljine dolaze sve bučniji  i odlučniji ljudski glasovi, pozornica je još prazna, vidi se samo vrh dimnjaka iz kojega curi tekućina slična Milka čokoladi, a cijela dvorana ispunjena je mirisom turske kave kako bi gledatelji bili sigurni da nisu u Švicarskoj, nego na Balkanu.

Foto: Tomislavcity.com

Glas 1 (ženski, mlad i zvonak):

Gladna sam bila, i žedna, i sama,

Noćima žudno tijelo moje hladno,

Ko grana stara, dok se suha slamà

Kad nema kiše. Sve bijaše jadno!

Glas 2 (ženski, promukao od starosti):

Umirem stara, vidjet dima neću,

A tako željno čekala sam njega,

Al' čujem sretna da se brda kreću,

Da bit će rude, i dima, i svega,

Umrijet ću brzo, al' ću sretna biti,

Jer doživjeh ono o čem mnogi sniše,

Nek grob moj mi nježni cvijetak kiti

Što po dimu krasno, pitomo miriše.

Mnogo dječjih glasova, istovremeno, brzopleto, u ritmu koračnice:
Pobijedili smo danas

Deset nula za nas,

Vodi elektrana

Momčad izabrana,

Moćna je i jaka.

Evo nas prvaka,

Iz dima smo rasli,

Nismo travu pasli!

Glas 1 (opet, još puno moćniji i odlučniji):

A vidite sada ovo naše djelo,

Ovu djecu zdravu što se poljem diče,

Ovo moje plodno poput zemlje tijelo,

Poslušajte glas mi dok k'o vila kliče

„Ovo nam je dala naša elektrana,

Vratila mi muža, ugrijala skute,

Nema u njoj dima, rosom okupana

Izgradi nam polje, napravi nam pute

Slavite je ljudi, klanjajte se smjerno,

Bez nje bi nas odnijela tuđina i tuga,

Bez nje Duvno bješe tek selo čemerno

A sada se blista ko nebeska duga.“

Prvi čin – Odluka:

Za stolom sjedi nekoliko glavatih muškaraca, pored njih na podu čuče djeca koja se igraju ćaćinom puškom, na zidu visi slika brkatog proroka, švercera, kralja ili sveca od kojega bi malo tko kupio rabljeni auto i koji se istovremeno i smiješi i prijeti. Djeca se ne usuđuju pogledati u sliku, pa kad papirnim letjelicama ciljaju u nju zatvore obadva oka. Osobe koje govore imaju imena i prezimena. Muškarci govore u desetercu, a govor im podsjeća na lošu gangu.

Mate Anđukin:

Ljudi moji, loše nam je stanje,

Imam kuću i malo imanje,

Dvije krave i punicu jednu,

Djecu golu, i bosu i žednu,

A žena mi u krevetu prijeti

I ne da se za sisu uzeti,

Veli neće bijednika i jadu

I tražit će posao u gradu.

U pravu je, tko bi 'vakog mene?

Ante Matukin:

Sve su iste. U pravu su žene.

Mi po svijetu gubimo živote,

Gips nam mladost, pa i djecu ote,

Para slaba, a život sve skuplji,

Kraj mjeseca, mi k'o prsten šuplji,

Da nam nije punica i krava

Propali bi k'o ova država.

Jure Stipanov:

Ne znam što ću, ni osnovne nemam,

Noću lutam, a po danu drijemam,

Živim slabo od ćaćinih para

Ali on je olupina stara,

Pa penziju neće primat dugo,

Cijelom selu ja ću biti rugo,

Ne znam ništa, a još manje hoću.

Stipe Juričin:

Ljudi moji, vidite skupoću!

Skupo pivo, još skuplja  rakija,

Sve je skupo, a ništa ne prija,

Pa se kladim, to me spasit može,

Izvući me iz tijesne mi kože,

Da dobijem barem jednom samo.

Duboki glasovi iz pozadine:

Slušajte nas, mi rješenje znamo!

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

Tko ste ljudi da se upoznamo?

Duboki glasovi iz pozadine:

Ime nam je i Ante i Mate,

Jure, Stipe. Vi nas dobro znate.

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

De, dođite i sjedite s nama

Da prestane vika i galama.

Recite nam odakle ste ljudi.

Duboki glasovi iz pozadine:

Nije dobro kad se licem sudi,

Zato ćemo ostati u tami,

Spas vam reći, pa mislite sami.

Imate ćete i posla i para.

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

To nam smrdi. Da nije prevara?

Duboki glasovi iz pozadine:

Kad nećete, ne moramo ni mi,

A imamo dimnjak što ne dimi.

Kad nećete vi ste sami krivi

Jer ne znate kako čovjek živi

Koji radi ispred svoga praga,

Kojemu je domovina draga.

Zato zbogom, i kukajte dalje.

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

Pričekajte, jer vas nebo šalje.

Što hoćete, o čemu se radi?

Mi smo zdravi, i jaki, i mladi,

Samo posla da je nama dati.

Duboki glasovi iz pozadine:

Ali jedno vi morate znati!

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

Pa recite, mi smo cijeli uši.

Duboki glasovi iz pozadine:

Kad se gradi, onda se i ruši.

Al' nećemo rušiti bez plana

Jer se treba pravit elektrana,

Na svijetu najljepša od sviju

Da se ljudi jeftino ogriju,

I da struja procuri k'o maslo,

Da i Duvno postane odraslo.

Samo polje nama treba vaše.

Ali ima ljudi što se plaše

Pa govore da je šteta polja.

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

A zašto je Njemačka najbolja?

U njih ima trista elektrana,

Jedna nova niče svakog dana,

Sve se dimi, a nitko ne kuka.

Ljudi moji to je naša muka:

Svijet nam hoće silne pare dati

Samo polje trebamo prodati,

Oni pare poklanjaju, daju,

Da ostanu u našemu kraju,

Da ce ceste i putevi grade,

Da se zbrine radišne i mlade,

A mi jadni ne vidimo raja.

Našoj bijedi nikad nema kraja!

Duboki glasovi iz pozadine:

Ima puta, planovi se znaju,

Samo dajte da rudnik kopaju,

Da se može ložit elektrana.

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

Evo našeg najljepšega dana.

Potpišimo, dok još kasno nije.

Da smo znali za ovo ranije!

Duboki glasovi iz pozadine:

Bit će posla, vi ste dobri ljudi,

Investitor po dobroti sudi,

Pravit će se i kuće i ceste,

Kazališta, gostione česte,

Svi će radit, svi će sretni biti.

Mate, Ante, Jure i Stipe skupa:

Ljudi moji to treba zaliti!

Zastor se spušta i čuje se hihotanje koje liči na duboke glasove iz pozadine, no pošto je tama nitko ne vidi ništa, te se autor teksta ne usuđuje staviti ruku u vatru da su to uistinu bili isti glasovi.

Drugi čin – Gradnja TE

Duvanjska dnevna soba obložena zadimljenom lamperijom, tamni ormar, dvoja staklena vrata u njemu, a iz njih se vidi umazana slika sv. Ive kojeg je baba Kata donijela iz Jajca kad je još bila cura, dok povećana slika pokojnog djeda Markana visi sa Stjepanom Radićem iznad regala, malo sakrivena, da se dobro ne vidi. Za stolom sjede baba Kata (noge na stočiću), njezin sin Safet, dosta odsutan dušom, njegova nervozna žena Marica s jednim djetetom u rukama, dok drugo baš veže babine noge za stočić i smijulji se lukavo. U sobi je sparno, kasno ljeto daje sve od sebe prije nego što se prepusti kiši.

Baba Kata (tužno, jasnim glasom, s pritajenim uzdasima):

Moj Markane, za regalom što si,

Da ti vidiš što nam dan donosi

Na begluku, gdje je trnčić mali

Iza kojeg sakrit smo se znali

Dok smo mladi mi ašikovali,

Nema trna,

samo rupa crna.

Nevjesta Marica (odrešito, ljutito):

Nema trna, s tim si dodijala

Treba posla ova tu budala,

Vidi samo

kako propadamo.

Sin Safet (zbunjeno, stidljivo):

Nemoj ženo, nisam ja budala,

Do jučer si mene Stipom zvala,

Al’ si rekla da promijenim ime

Pa ću posla dobiti do zime

Jer Bosanci ne traže Duvnjake

Za nošenje pepela i šljake,

Posla treba,

Kruha, pardon hljeba.

Baba Kata (žalosno):

E moj sine, na što si mi spao,

Kad bi Markan to u grobu znao,

Od jada bi iz njega ustao,

Ne bi ček'o,

Bjež'o bi daleko.

Nevjesta Marica (odmahuje rukom):

Šuti baba, stalno nešto mlatiš,

Od penzije ni struju ne platiš,

A kamoli odjeću i hranu.

Sin Safet (potvrdno):

Za pivo mi dvi marke ostanu.

Sve za pivo!

A gdje je gorivo?

Nevjesta Marica (prijekorno, naelektrizirano):

Šuti i ti, vas ste dvoje isti,

Žena misli, i radi, i čisti,

A ti muhe brojiš po plafonu.

De se mrdni, hajde ubij onu!

Da me nije,

Crkli bi ranije.

Malo dijete, ispod stola (kesereći se nakon što je zavezao babine noge za stočić):

U školi sam čuo učitelja

Bit će fešta, i puno veselja,

I kolača,

Fratara, pjevača.

Nevjesta Marica (ponosno, gledajući u sina):

Vidiš baba, vidi i ti sluto,

Ovo dijete mlado, netaknuto,

Vidi oči što mu vjerom sjaje.

Baba Kata (tiho):

E daj Bože da dugo potraje!

Sin Safet (ohrabren nakon što je pogledao ženu):

Šuti majko, stvarno ne znaš reda!

Ona čita njemu iz pogleda,

I nada se za to dijete naše.

Baba Kata (žalosno):

Mene djeco one rupe plaše,

Nema trna,

Samo rupa crna.

Nevjesta Marica (opet odmahuje rukom):

Rupa crna, rupa usred polja!

Neka rade što je njima volja,

Nek kopaju, zakopat će isto,

Sve će jednom opet biti čisto.

Neka, neka,

Ima svemu lijeka.

Baba odlazi iz sobe, pada preko stočića, unuk se smijulji, baba se ustaje i produžava svoj put, a mala obitelj, uključujući i dijete kojeg majka iz naramka spušta na pod,  pjeva svečanu pjesmu. Svi pri tom (osim bebe koja doji palac) drže desnu ruku na grudima:

Lijepa naša elektrano,

Oj, duboka rupo draga,

Dimnjak cvate jutrom rano

Iz njeg curi sama snaga.

Curi dime, samo curi,

Nek ti rupa rudu daje,

Sinje polje, de požuri,

Da za narod dim potraje.

Dok je njiva bit će rude,

Dok je rude bit će rada,

A kad rude malo bude

Bit će srca za te mlada. 

Zastor pada, a melodija svečane pjesme se nastavlja. Svi gledatelji u dvorani kongorskog kazališta ustaju istovremeno, okreću se u pravcu elektrane, bacaju se na koljena i hropću u ritmu pjesme. Na pozornici se nakon odstupa glumaca pale reflektori koji punom snagom bacaju svoju milost, takoreći donaciju, u svaki kutak i ispod svakog sjedala (osim ispod onih u desnom kutu, tamo gdje sjede babe s proširenim venama i  nogama na stočićima).

Treći čin - Pozadina

Ured lokalnog političara, masivni stol s tri telefona. Sa zidova obasjane podnevnim suncem svijetle kronološki poredane slike narodnog poslanika Sluše dok se rukuje s direktorima privatiziranih poduzeća prilikom preuzimanja čekova i drugih donacija. Za stolom sjedi spomenuti političar, kravata i čarape mu pretjerano odgovaraju boji košulje, a nasuprot njega samouvjereno stoji skupo odjeveni mešetar Krsto.

Mešetar Krsto (govoreći sebi u bradu):

Dobro ide, sve se dobro kreće,

Ljudi šute, raduju se rudi,

Nitko ništa prozboriti neće.

Što je lijepo kad su ljudi ludi!

Političar Slušo (ponizno):

Znaš ti dobro od kakva su kova.

Jesi meštar, nema tebi ravna!

Kakav ponos kad diktira lova?

Dobit, dobit - to je tema glavna.

Mešetar Krsto (pribrano, pokazujući Sluši da prezire njegovo laskanje i naglašavajući tko je u uredu glavni):

Dobit to je ponajviše za te,

Samo melješ, a ja trošim gadno.

Da me nije ne bi ni kravate

Ti kupio. Propao bi jadno.

Zato šuti, čekaj svoga reda,

Ti si nitko. Ispod moga ranga.

Tebi bijeda zrači iz pogleda,

Bez mene bi još bio bitanga.

Zovi brzo onog novinara

Danas ništa napisao nije.

On čim zine odmah traži para,

Ali neće nitko jeftinije.

Političar Slušo kašljuca kratko da dođe do daha, pa bira neki broj.

Glas novinara s druge strane žice:

Halo, tko je? Još je jutro rano.

Cijele noći nisam stisn’o oka.

Političar Slušo (strogim, naređujućim tonom):

Kad te zovem javi se odano,

Ne govori tako iz visoka.

Pare sam ti jučer dao za to

Da napišeš rudniku pohvalu

Da navedeš  ljekovito blato,

Čistu rupu, sretnu djecu malu,

I dimnjake iz kojih ne dimi,

Jake ruke koje rudu vade,

Usred noći, i ljeti, i zimi,

I providnost ove naše vlade.

Glas novinara (sasvim mirno):

Sve to već je napisano, spremno.

Političar Slušo (nervozno):

Kako spremno?

Ti još zvučiš drijemno,

A podne je. Diž se iz kreveta!

Glas novinara (još sporije):

Ja kad pišem meni to ne smeta.

Sve će izać’ u sutrašnjem broju.

Puno riječi, malo činjenica,

Napisano sve po našem kroju

Slike polja i nebeskih ptica

Kako sretne nad dimnjakom kruže.

Političar Slušo (zabrinuto):

Pazi samo da ljudi ne skuže,

Pretjerivat ne treba previše.

Glas novinara (smijući se, prije nego što spusti slušalicu):

Nemaš pojma kako se to piše,

Pusti mene, ja sam od zanata.

Ali čemu objašnjavat’ tebi?

Znaš ti dobro da istina vrata

Tebi  nikad otvorila ne bi.

Mešeter Krsto (glasno):

Što je rek’o, kad će članak biti?

Političar Slušo:

Sutra će ga jutrom objaviti.

Telefon opet zvoni

Političar Slušo govori u pravcu mešetara Krste:

Stalno netko prekida i zvoni.

Pa nastavlja u slušalicu:

Tko je tamo? Je li nešto važno?

Glas s druge strane žice:

Ja sam brate, nevolja me goni,

Dao si mi obećanje lažno,

Rekao si da će posla biti,

Da me čeka radno mjesto moje.

Političar Slušo (prijateljskim glasom):

Čekaj malo, moraš se strpiti,

Dok se mjesta sva radna pobroje.

Ti se nemoj plašit ni sekirat,

Bit će posla, bit će dobre plaće,

Možeš vrijeme za se radno birat,

Radit dugo, ili radit kraće,

Samo čekaj da rudnik proradi,

Vjeruj meni, vjeruj našoj vladi.

Zabrinuti glas s druge strane:

Ma vjerujem, samo dugo traje,

Vidim ljude nepoznate, rade.

Političar Slušo (umiruje ga):

To je momčad što pos’o poznaje,

Oni samo prvu rudu vade,

Tu su došli dok posao krene,

Vas obučit da nosite vreće.

Tajkun Krsto sjedi pored mene,

Ti znaš dobro da on slagat neće.

Neprekidno od misli na tebe,

I na slične koji posla traže.

Nemoj više zvati bez potrebe,

Nego vjeruj kada ti se kaže.

(Spušta slušalicu).

Mešetar Krsto: (upitno)

Pazi dobro kad im oči mažeš,

Svi su oni il’ lijeni il' skupi,

Sutra ima da svakome kažeš,

Da rudari kopaju u grupi

I da u nas nema takvih zvanja,

Pa moramo dovodit sa strane

Stručne ljude pune raznih znanja.

Ali ako još posla ostane

Odmah ćemo pokrpati rupe

Radnom snagom iz općine naše.

Nek čekaju, i neka se strpe,

Bit će posla, neka se ne plaše.

A da vide da i naši rade

Nađi nekog. Nađi žene dvije,

Gledaj da su simpatične, mlade,

Da nijedna zapuštena nije,

Pa njihove slike i imena

Dok za stolom neki papir drže

Pod naslovom „Suvremena žena“

Nek novine objave što brže.

Političar Slušo (ponizno, laskajući):

Znaš ti dobro od kakva su kova,

Jesi meštar, nema tebi ravna.

Um kraljuje, a caruje lova,

Tko još pamti obećanja davna?

Mešetar Krsto (ljutito):

Bolje ti je manje se uvlači,

Nego radi zbog čega te plaćam.

Što još čekaš? Odmah sada skači,

Ja se sutra opet ovdje vraćam,

Mešetar Krsto odlazi, političar Slušo duboko udiše zrak, zakašlje se i zatvara prozor kroz koji se u njegov novi ured uvukao dim. Nakon toga opet sjeda u svoju fotelju, kratko i nježno miluje naslonjač za ruke u koje potom pljuje, te se baca na posao i počinje telefonirati.

Političar Slušo (olakšano):

Hej svastiko, kod frizera idi,

Nek ti glavu oboji i sredi,

Pazi da se slučajno ne vidi,

Da ti kosa već polako sijedi.

I poruči Tomičinoj Kati

Da pričeka još s udajom malo

Neka brzo nauči čitati.

Bit će posla. Nek čeka ostalo.

Zastor pada, a iz pozadine se čuje melodija pjesme „We are the champions“. 

Četvrti, završni čin

Grupa ljudi se skupila, da je manje djece i da ljudi djeluju odlučnije moglo bi se govoriti o demonstracijama, no ovako ta skupina više liče na grupu koja čeka milostinju. Iznad glava nose plakat koji djeluje još bijednije od same grupe, pošto je očito da je prilikom pisanja plakata ponestalo crvene, pa je isti dovršen crnom, ugljenom bojom. Na plakatu stoji: „Da smo prije 10 godina znali!“. Grupi se obraća bivši lokalni poslanik Slušo koji je u međuvremenu postao ministar još uvijek nepostojeće države.

Ministar Slušo:

„Drugovi moji, gospodo draga,

Ovo je skupljanje skroz bez veze.

Gdje vam je nada? A gdje snaga?

I gdje je vjera u poteze

Narodne vlade? Kukate samo,

Hoćete posla, lijekove, vode!

Dobro vas bando, predobro znamo,

Niste vi dostojni vaše slobode!

Što ste se skupili? Plačete glasno,

A radit nitko od vas neće.

Ja vam sad kažem, sasvim jasno:

Vrijeme ne stoji, sve se kreće,

Rupu ste htjeli, vaša je ona,

Ja za nju nisam nadležan više.

Nema tu priče, ni pardona!

Molim vas vičite malo tiše.

Promukli glas iz grupe:

„Slušo naš lijepi, ministre časni,

Sunce ti naše, naša grano,

Pametni, dobri, de nam objasni,

Zašto se mrije ovako rano.

Je li to naša elektrana

U kojoj tuđin na smjenu radi?

Il' to je naša duvanjska hrana?

Kakvi nas ovo stigoše jadi?

Što smo mi Bogu dragome krivi?

Zašto nam djeca kašlju i stenju?“

Ministar Slušo:

„Tko puno radi, on dobro živi,

I uči djecu svoju poštenju.

Al’ vi ste banda, nemate kuća,

Nemate njiva, nemate volje,

Djeca su vaša od vas još žuća.

Selite! Možda će bit vam bolje?

Znali ste dobro što će biti,

Rekli smo jasno vama svima,

Znamo to dobro, i ja i ti,

Da nema vatre gdje nema dima,

Da nema uglja gdje nema rupe,

Da nema posla gdje nema škole,

I da su liječničke riječi skupe,

Da djecu pluća od kašlja bole.

Al' zato imate dimnjake vitke,

Al' zato imate ceste po polju,

U svakom selu vode pitke

Od vaše vode puno bolju

U boce lijepe ulivenu

Po deset maraka litar samo.

Ja sada moram po svoju ženu,

Tulum za Krstu pripremamo.

On vas sve voli, pozdrave šalje,

I misli na vas kad god može.

(obraća se potom svom vozaču koji cijelo vrijeme stoji u njegovoj blizini)

Pali, što čekaš, vozimo dalje.

Prođe i ovo. Hvala ti Bože.

Narod se polako razilazi, svi nešto komentiraju, a raspoznaju se samo tri glasa.

Prvi glas, muški:

Jesi li čula, on nas voli,

Kako je dobar, znao sam za to.

Drugi glas, ženski:

Je li te opet jako boli?

Zagrli mamu maleno zlato.

Treći glas, dječji:

Mogu li malo ostati vani

Ako ne bude prašine mnogo

Isto k'o ono jednom lani

Kad sam čak lopte igrat mog'o?

Skupina ljudi odlazi polako, muškarci se raduju pozdravima njihova velikog i uspješnog poznanika i zemljaka, a žene vode ili nose djecu. Nakon pražnjenja pozornice čuje se pjesma:

Ima jedna elektrana

Koja grije sve Duvnjake,

Ima dima svakog dana,

I prašine, blata, šljake.

Bješe jednom obećanje

Da će cesta doći k nama,

Bješe pjesma, radovanje,

A sad rupa stoji sama.

Mi moramo sutra poći

Na križanja neka strana,

Dok nam svijetli usred noći

Naša lijepa elektrana.

Zastor pada, nitko se na vraća na pozornicu da ubere dodatni aplauz u novootvorenom kongorskom kazalištu. Iz daljine se čuje zvono crkve Srca Isusova, ali ni ono ne uspijeva odzvoniti do kraja. Publika se kupi, svatko nosi sa sobom svoju stolicu i svjetla se gase. Nakon toga se do kristalnog lustera, poklona termoelektrane povodom otvaranja kazališta, tiho došuljava tamna muška pojava koja nakon izvlačenja osigurača reže žice i pazeći da ga nitko ne vidi iznosi luster kroz škripava  vrata. 

kroz škripava  vrata. 

"Ništarija"

Komentari (0)