Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Samo bolesni alkoholičari i neostvareni knjigorodci tvrde da velika patnja i tuga rađaju genijalce, stvaraoce, umjetnike, pisce, pjesnike... Da je tako, svi bi Cigani bili nobelovci a Jesenjina, Tolstoja i Kamija, objavljivali bi u edicijama Vesele sveske za VIa.

Ko je makar jednom imao hrabrosti da Cigane gleda u oči, nije mogao tamo da pronađe radost i pjesmu, svirku i zadovoljstvo. Kolikogod svirka i pjesma išla s njima. Radosnim pjesme ciganske čine samo bijelci. U očima ciganskim nema čak ni čežnje, želje, niti žalbe. U očima ciganskim samo je tuga, malo je reći golema. Tuga ciganska.

Čudnovato. Narod koji nema tako prostačke, potrošačke, paračke stvari kao što su nepokretnine, automobili, države, politike, stranke, ljevica, desnica a ni novac, narodne nošnje i ratove, mori tuga ciganska, neprelazna, nesagoriva, tuga svemirska.

Zaključujem da svaki Ciganin, čim se rodi, na svijet donese toliko tuge da se ona ne može skrasiti u njemu, jer Cigančad tada ne bi mogla, gologuza i golokura, trčkarati po blatu, pa se, tuga, izvuče iz prljavih tjelašaca i lebdi nad njima kao stražar nad osuđenikom na smrt. Poslije se, kako rastu i kako postaju veliki članovi Čerge, ta tuga svačija skupi, sjedini, isplete i obavije ih sve, stisne ih, stisne im i srca, toliko da im oči postaju pregasli vulkani tuge u koje se, ni pijan, ne može gledati.

Bijelci, pak, ovdašnji, naročito oni uz Drinu i niz Drinu, na starim rudarskim, duvanskim i švercerskim putevima prema Dubrovniku, spermatozoidno i genetski izmiješani u nevidljivu energiju crnila, nemaju takve oči tuge. Niti tuge u očima. Oni, mnogi od njih, imaju prazne oči životinjske. Zato je toliko i zločina tamo, na tom putu, u svakom ratu. Ubijaju jedni druge, teško i mutno, baš onako kako se Drina valja kroz njihova krvavišta. Oči tih mnogih, prazne životinjske, idu u paru sa rukama, dželatskim, krvničkim, i dušom krvojedicom. Zato kod njih nema one izreke: Drhte mu ruke ko da jebe siroče. Njima ruke ne drhte ni kad grkljane vade.

U takvom podneblju, ciganskih očiju i bjelačkog krvoručja, u rejonu Bratunac – Srebrenica, neko dvoje nesretnika, negdje 93-e najgore božije godine, začeli su Cigančicu M.M. Vrijeme koje prolazi, za razliku od tuge ciganske, odnijelo je negdje mamu, negdje tatu. Ostala je baba ciganska da se brine o unučici. Sve u skladu sa tugom koja tuši Cigane. Iskusna je baka ciganska, čim je doživjela tolike godine. Njeno iskustvo kaže da je kod Cigana jedino važna duša. Koja ne mora uvijek da bude uz tijelo. A tijelo, kosa, noge, ruke, odjeća... nisu važni. Nisu važne ni pare ali ako nešto od toga, osim duše, može da se proda, prodat će se. Čim se Cigančica zacurila i dlačice se pojavile, babi je palo na pamet je rasprodaje. Trgovina ljudima, kažu demokratizirani Europljani. Nabijanje na tuđe udove, za koju paru, kaže narod.

Cigančica M.M. je išla u školu, postajala dio svijeta, pokušavala da se smiješi, da istopi tugu koja je tinjala u očima njenim, kao i svih njenih, i sadašnjih i pređašnjih. Čak se i slikala, što Cigani ne vole da rade. Kao što ne vole da im se za grobove znade.

Baš tada kad se baba-ciganka sjetila prodaje svoje unučice, na scenu su stupili lokalni potomci azijatskih, kavkasnih, mongolskih i ovdašnjih bjelosvijeta, profesori, milicajci, direktori, službenici... ko biva. Oni su provincijalni idiotarijum kojeg je na površinu istorijskih govana izbacilo ratno vrijeme. Oni su rijetko kad svoje žene vidjeli gole. Samo su katkad komšinicu, raspuštenicu, u kolektivnom pijanstvu, uhvatili za guzicu. Njihov mozak, podijeljen u oklope oraha i lješnjaka, nije stvoren od prirode i od Boga da naravski opći sa ženama. Znaju tek toliko da se žene ne kolju a da se, kadgod je velika nesreća ili rat, siluju ko salata.

Oni su čuli da baba Ciganka prodaje mladu Cigančicu. Može, bako, za stodvajest marki. Uljudni su to lokalci, došli do položaja, nešto se švercalo, nešto naslijedilo, zaslužbeničili se, mnogi sretni što u ratu nisu poklani. Ali nedostaje im ta potvrda muškosti, nadogradnja pećinskih nagona za seksualnim užitkom a ne samo za razmnožavanjem.

Cigančica je trpila dok je mogla. Onda oči više nisu mogle da se smiju ni za slike. Našla je neku poštenu miliciju i ispričala šta je znala i koje sve po njoj skakao.

Sada organi istražuju, saslušavaju. U interesu istrage. Možda će nekoga zapasti i zatvor. A tako fini ljudi. Ugledni u mjestu. Porodični. Tako su fini da mi je žao što nema zakona da ih se uštroji, ujalovi, oslijepi i otkine ruka kojom su marke babi Ciganki davali. I ostavi samo jedna, da štapom mogu da tuckaju ispred sebe. Da ne gledaju više ni svijet ni maloljetne tužne Cigančice.

Nije ovo priča o profesorima, milicajcima, službenicima, ministru, i on je bio u interesu istrage.

Ovo je priča o razdvajanju ljudske tuge, duše i tijela. Neki ljudi se sastoje od tuge, duše i tijela a neki od sreće, duše i tijela. Ali je malo onih koji postoje a da im sve to nije na jednom mjestu. Oni, onda, postaju biljke. A njihove oči ogledala daleke tuge koju niko ne vidi nego samo njihova još dalja duša.

Kad bi se makar znalo na kom kraju svijeta je duša male Cigančice M.M. a na kom kraju njena tuga.

Piše: Rajko Vasić l vasicrajko.blogspot.com

Komentari (0)