Iza
mnogih civilizacijskih, kulturnih, vjerskih, gospodarskih i bezbrojnih
drugih razlika između nas ljudi koji živimo na ovome planetu, postoje
neke veze, niti koje nas sve povezuju i čine jednom vrstom, jednom
zajednicom, jednim čovječanstvom.
Strah i hrabrost, ljutnja i veselje, tjeskoba i nada, mržnja i ljubav su neki od osnovnih osjećaja koji su nam svima zajednički...
.
Te osjećaje prepoznajemo bez obzira iz koje civilizacije i
kulturnog okružja čovjek dolazio, jer su nam svima usađeni u narav i
pokazujemo ih otprilike jednako. Ako sretnete čovjeka iz čijega jezika
ni jednu riječ ne razumijete, svejedno možete vidjeti boji li se nečega
ili je sretan. Osjećaji su jezik koji svatko razumije. Usudio bih se
reći da su osjećaji, i to upravo oni najbolji među njima, mjera naše
ljudskosti, da se kvaliteta jednoga života može izmjeriti prema tome
koliko smo voljeli jedni druge, koliko smo pomagali potrebnima, koliko
smo se znali prigeti onim najslabijima, bolesnima, nemoćnima. Uvjeren
sam, ne samo kao kršćanin nego i kao čovjek, da vrijednost jedne
civilizacije i mogućnost njezina opstanka ovisi o tome. Ne o tehnici i
mogućnosti proizvodnje, ne o strojevima i oružju koje možemo načiniti,
nego upravo o ljudskosti, sućuti i ljubavi koju znamo pokazati. Ako
jedna civilizacija nema te solidarnosti i ljubavi, pitam se je li
uopće vrijedna da se brani i da je pokušavamo održati?
Njemački
pjesnik Benn je često pisao o bolesti, umiranju i patnji. U jednom
intervju-u novinar ga je pitao: „Bi li vi poželjeli živjeti u svijetu
bez patnje, bez bolesti i bez smrti?“ Književnik mu je neočekivano
odgovorio: Ne! Bojim se svega toga. Ali, u tome – naizgled- savršenom
svijetu bez patnje i teškoća osjećaji kao što su ljubav, suosjećanje,
blizina, utjeha, prijateljstvo i mnogi drugi ne bi ništa značili, ne bi
bili potrebni te zato ne bi ni postojali. Bio bi to užasno hladan
svijet. Zato, unatoč svemu, odlučno kažem: ne!“
U nedjelju 21.
ožujka se obilježava dan osoba sa posebnim potrebama. Posebnu bi pažnju
trebali obratiti na ljude koji nisu imali sreću da imaju ono što većina
ima, zdravo tijelo ili zdrav duh, onih koji nemaju fizičke mogućnosti
kao ostali, ili onih koji intelektualno nisu došli do razine do koje
prosječan čovjek dođe. Zovemo ih osobe sa posebnim potrebama, a te su
potrebe zapravo svima nama iste. I ljubav, i pažnja, i pomoć trebaju
svima, samo njima još više, jer ne mogu sami sebi pomoći. Ali zato mi
ostali i jesmo tu. Kroz ovih nekoliko rečenica želio bi i zahvaliti i
ohrabriti i njih i one ljude koji se o njima brinu. Doista, svi vi koji
se brinete o nemoćnima, koji njegujete bolesne, koji se trudite oko
onih malih anđela koji žive u svom svijetu u koji mi nemamo pristupa,
činite velike stvari, gradite bolji svijet. Sigurno u tom radu ne
nedostaje ni umora, ni razočaranja, ni nerazumijevanja. Ali jednako sam
siguran da ste učinili za svijet i za ljusko lice naše civilizacije
jako puno.
Mnogo je puta to rad koji se ne vidi i ne poštuje
dovoljno, jer smo u svakodnevnoj trci toliko zauzeti da ne vidimo druge
ljude, niti vidimo one koji su toliko nesebični da svoj život više
posvećuju drugima nego sami sebi.
Iz kršćanskoga kuta, korizma
je posebno vrijeme tih nesebičnih ljudi, jer se u korizmi sjećamo
Kristove patnje, ali i onih rijetkih likova na njegovom križnom putu
koji se nisu dali zaraziti grubošću vojnika, strahom učenika, niti
bezosjećajnošću mase. To su bili Šimun Cirenac koji mu pomaže nositi
križ, ili Veronika koja mu samo može pružiti rubac da očisti lice od
znoja i krvi, no opet čini najviše što može. Sveto Pismo i naša vjera
nas uče da svaki put kad pomažemo patnicima, nemoćnima, potrebnima,
pomogli smo Kristu nositi križ. Svijet bi bio daleko plemenitiji kad bi
barem kršćani češće sebi posvijestili onu rečenicu po kojoj ćemo biti
suđeni pred licem Božjim:' Što ste učinili nekome od najmanjih, meni
ste učinili!'
Jedanput je majka Terezija rekla da su velike
ideje najbolji put da se ne napravi ništa. Kada su je pitali što pod
tim misli, ona je odgovorila: Da sam razmišljala o tome koliko ima
gubavaca, bolesnih i gladnih u svijetu, vjerojatno nikad ništa ne bi
učinila. Početak moga poziva je bio kada sam ugledala jednoga i rekla:
njemu sad treba moja pomoć. To nije bila velika ideja nego malo djelo.
Eto, u ovoj emisiji ja svima koji se brinu za osobe sa posebnim
potrebama bez obzira bilo to u ustanovama ili kod kuće želim reći onu
malu, ali iskrenu riječ: hvala. I ispričavam se što se toga sjetimo
ovako prigodničarski, i žao mi je što se ja sam ovoga ne bih sjetio da
mi nisu drugi napomenuli iz osnovne škole Marka Marulića koji su
obilježili taj dan.
fra Mate Logara | "Vjerom kroz život"(ljubuski portal)
 (čitanja 642) |