Zahuktali kaotični politički razdor među hrvatskim strankama u BiH ovih
dana doživljava vrhunac svog idiotizma. Tako je u ionako
dezorijentiranoj i ljigavim potezima izluđenoj hrvatskoj javnosti,
snažno odjeknula špekulacija da bi HSP BiH za svog kandidata za člana
Predsjedništva mogao istaknuti Antu Đapića.
Piše: Martina Mlinarević Sopta
Antu Đapića Slavonskog. Sa svim njegovim titulama i pripadajućom mu
demagogijom. Politički marginalac upitne inteligencije koji je zato
zavidnom snagom najnovijeg pikambera uništio svoju stranku, na stolu
trenutnih rješenja za Hrvate u BIH, dođe nam kao nejestivi ostatak
sinoćnje večere. Vjerujem da je jednom "zadomspremašu" uistinu teško
živjeti s činjenicom da je za nekada najdesniju opciju kod Hrvata sjela
osoba znakovita prezimena – Srb, ali postoje cijeli programi
rehabilitacije kojima se uspješno prebole takvi i slični emotivni
udarci. Kandidatura za Predsjednika definitivno nije jedan od tih.
Recikliranje politički pregaženih likova na brdovitom Balkanu
postalo je sasvim normalno. Uz opskurne kapacitete poljuljane prosudbe,
njihova beskrupulozna utrka za foteljama koja ne jenjava čak ni onda
kad ih i Majka priroda i svi zakoni gravitacije upozoravaju da je
jedino što im preostaje pecanje uz neki bistri potočić, zapravo je
fascinantna. Teško se odlučiti je li tragičniji potez ovdašnjeg HSP-a,
koji je svojim dosadašnjim stolovanjem opustošio županiju u kojoj je na
vlasti efikasnije nego Blanchard najskuplju draguljarnicu, ili je to
pak scena u kojoj jedan Anto Đapić grozničavo po kući traži papire koji
će mu dokazati velebno hercegovačko podrijetlo i na taj način donijeti
možebitni ured u Sarajevu. No, ono što je najvažnije i oko čega izgleda
nitko ne vodi niti najmanje računa jest pitanje – za kakve budale te
spodobe smatraju hrvatski narod u BiH? O sustavnom rušenju pravaštva
pod Đapićevim vodstvom informirani su i taksisti u Bangladešu, a gdje
neće biti bosanskohercegovački narod? Mora da su se on i njegov BiH
kolega zubar Jurišić na zadnjem sastanku pukli nekom neviđenom
stomatološkom anestezijom koja najprije umrtvljuje zdrav razum, a zatim
amnestira sjećanja.
Skorašnji izbori u BIH nikad nisu dočekivani u tako učmaloj i
bezizlaznoj atmosferi kao ove godine. Hrvati na raspolaganju imaju
zasad jedno sigurno ime – ono Željka Komšića, dosadašnjeg nametnutog
vođe, i nekoliko onih s kojima se špekulira. Između ostalih tu je jedan
od klana Lijanovića i politička olupina Đapić. Izbor kojeg se ne bi
posramio ni skup umirovljenika u nekoj socijalističkoj zgradi, koji
grlato i žučno biraju šefa kućnog savjeta. Pa čak i taj hauzmajstor
imao bi više poveznica s ovim narodom od trojice navedenih. Da ne
govorimo o zaštiti nacionalnih interesa. A to je tek najizlizanija
fraza još otkad je izlizanih traperica. Zaštita vitalnih interesa
hrvatskog naroda u BIH je postala toliki mit da u trenutku dok se
prelama preko lažljivih političkih usana, u poštenom narodu više ne
izaziva nikakav osjećaj, osim sveopće rezigniranosti i očaja. U takvoj
situaciji ljudima se kao fatamorgane od svakog intelektualnog primjerka
koji makar malo odskače od prosjeka počinju priviđati potencijalni
kandidati za člana Predsjedništva. A ustvari se javlja podsvjesna
obrambena želja da će konačno naići netko tko će biti drugačiji od ovih
ponuđenih, isluženih klauna.
Nažalost, takav ne dolazi. Takav nam se ni u najtegobnijem danu
punom omamljujuće južine ne ukazuje na horizontu. S druge strane,
duboka politička kriza u redovima hrvatske politike u BIH kulminira
svakim novim danom. Nedostatak bar jedne respektabilne osobe među šest
stranaka hrvatskog predznaka koje se konstantno kolju među sobom, u
državi u kojoj je više nego ikad potrebno združeno i stabilno
hrvatstvo, presedan je par excellance. Nikad teža sudbina hrvatskog
naroda, u nikad prelomnijem povijesnom trenutku, u rukama je bezmudih
čekača na fotelje, ucijenjenih oportunista i mlitavih karijerista.
Sarajevska čaršija nad našom stvarnošću trlja ruke klikćući mašala!
Jaca glumica ni da suzu kane za braćom u dijaspori. Ali zato Đapić
dolazi. Naš Superman. Koje smo jebene sreće, možda se stignu
kandidirati i Bandić i Glavaš.
 (čitanja 649) |