Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Antu Đapića Slavonskog. Sa svim njegovim titulama i pripadajućom mu demagogijom. Politički marginalac upitne inteligencije koji je zato zavidnom snagom najnovijeg pikambera uništio svoju stranku, na stolu trenutnih rješenja za Hrvate u BIH, dođe nam kao nejestivi ostatak sinoćnje večere. Vjerujem da je jednom "zadomspremašu" uistinu teško živjeti s činjenicom da je za nekada najdesniju opciju kod Hrvata sjela osoba znakovita prezimena – Srb, ali postoje cijeli programi rehabilitacije kojima se uspješno prebole takvi i slični emotivni udarci. Kandidatura za Predsjednika definitivno nije jedan od tih.

Recikliranje politički pregaženih likova na brdovitom Balkanu postalo je sasvim normalno. Uz opskurne kapacitete poljuljane prosudbe, njihova beskrupulozna utrka za foteljama koja ne jenjava čak ni onda kad ih i Majka priroda i svi zakoni gravitacije upozoravaju da je jedino što im preostaje pecanje uz neki bistri potočić, zapravo je fascinantna. Teško se odlučiti je li tragičniji potez ovdašnjeg HSP-a, koji je svojim dosadašnjim stolovanjem opustošio županiju u kojoj je na vlasti efikasnije nego Blanchard najskuplju draguljarnicu, ili je to pak scena u kojoj jedan Anto Đapić grozničavo po kući traži papire koji će mu dokazati velebno hercegovačko podrijetlo i na taj način donijeti možebitni ured u Sarajevu. No, ono što je najvažnije i oko čega izgleda nitko ne vodi niti najmanje računa jest pitanje – za kakve budale te spodobe smatraju hrvatski narod u BiH? O sustavnom rušenju pravaštva pod Đapićevim vodstvom informirani su i taksisti u Bangladešu, a gdje neće biti bosanskohercegovački narod? Mora da su se on i njegov BiH kolega zubar Jurišić na zadnjem sastanku pukli nekom neviđenom stomatološkom anestezijom koja najprije umrtvljuje zdrav razum, a zatim amnestira sjećanja.

Skorašnji izbori u BIH nikad nisu dočekivani u tako učmaloj i bezizlaznoj atmosferi kao ove godine. Hrvati na raspolaganju imaju zasad jedno sigurno ime – ono Željka Komšića, dosadašnjeg nametnutog vođe, i nekoliko onih s kojima se špekulira. Između ostalih tu je jedan od klana Lijanovića i politička olupina Đapić. Izbor kojeg se ne bi posramio ni skup umirovljenika u nekoj socijalističkoj zgradi, koji grlato i žučno biraju šefa kućnog savjeta. Pa čak i taj hauzmajstor imao bi više poveznica s ovim narodom od trojice navedenih. Da ne govorimo o zaštiti nacionalnih interesa. A to je tek najizlizanija fraza još otkad je izlizanih traperica. Zaštita vitalnih interesa hrvatskog naroda u BIH je postala toliki mit da u trenutku dok se prelama preko lažljivih političkih usana, u poštenom narodu više ne izaziva nikakav osjećaj, osim sveopće rezigniranosti i očaja. U takvoj situaciji ljudima se kao fatamorgane od svakog intelektualnog primjerka koji makar malo odskače od prosjeka počinju priviđati potencijalni kandidati za člana Predsjedništva. A ustvari se javlja podsvjesna obrambena želja da će konačno naići netko tko će biti drugačiji od ovih ponuđenih, isluženih klauna.

Nažalost, takav ne dolazi. Takav nam se ni u najtegobnijem danu punom omamljujuće južine ne ukazuje na horizontu. S druge strane, duboka politička kriza u redovima hrvatske politike u BIH kulminira svakim novim danom. Nedostatak bar jedne respektabilne osobe među šest stranaka hrvatskog predznaka koje se konstantno kolju među sobom, u državi u kojoj je više nego ikad potrebno združeno i stabilno hrvatstvo, presedan je par excellance. Nikad teža sudbina hrvatskog naroda, u nikad prelomnijem povijesnom trenutku, u rukama je bezmudih čekača na fotelje, ucijenjenih oportunista i mlitavih karijerista. Sarajevska čaršija nad našom stvarnošću trlja ruke klikćući mašala! Jaca glumica ni da suzu kane za braćom u dijaspori. Ali zato Đapić dolazi. Naš Superman. Koje smo jebene sreće, možda se stignu kandidirati i Bandić i Glavaš.

Komentari (0)