 Jedno je sigurno, kao što narod ( bh Hrvati) pamti tko je u njihovo
ime potpisao Daytonski , tko Bečki sporazum, tko Petritschewe
amandmane, tako će zapamtiti i imena onih koji su ih izdali, glasajući
za diskriminairajuće izmjene ustava Hrvatske . Teška riječ, ali nema
preciznijeg izraz za njihov postupak.
Bit
ćemo partneri i Zagrebu i Bruxellesu, ali nikad na štetu svog naroda,
ni kad je riječ o ustavnim promijenama u BiH ni kad je riječ o
promijenama Ustava Hrvatske, kazao je predsjednik HDZ 1990. Božo
Ljubić, predstavljajući u srijedu koaliciju njegove stranke s HSP-om
BiH.. Pojasnio je kako su zastupnici HDZ 1990. u Hrvatskom saburu Ivana
Bagarić i Dragan Vukić, predložili amandmansko poboljšanje sporazuma
Kosor-Milanović, kojim bi se uvelo dopisno glasovanje za hrvatske
državljane izvan Hrvatske, jer je, kako je rekao, korištenje glasačkog
prava tim sporazum Hrvatima izvan Hrvatske ograničeno. Dodao je da
Bagarić i Vukić neće podržati ustavne promijene u Hrvatskoj, ako se taj
prijedlog ne prihvati. Prijedlog o dopisnom glasovanju, zastupnici
Bagarić i Vukić povukli su, još nakon prošlotjednog zasjedanja
Hrvatskog sabora, a na ovom ga, koliko je poznato, nisu ni predlagali.
Ne samo to, već, da stvar bude još gora, nisu glasali ni protiv
odredbi, kojima se, kako danas eufemistčki reče predsjednik njihove
stranke Ljubić, „ograničava korištenje prava glasa hrvatskih državljana
izvan Hrvatske“. Oni su, zapravo, podržali praktično oduzimanje prava
onima koji su ih izabrali da ih zastupaju i štite njihova prava,
jednako kao i zastupnici HDZ BiH Rade Bošnjak i Ivo Andrić Lužanski,
kao i Goran Marić. Glasovali su naime za prijedlog da Hrvati izvan
Hrvatske, njih 300.000 s pravom glasa ubuduće može glasovati samu u
veleposlanstvima i konzulatima. Dvjesto tisuća birača u BiH tako će
moći glasovati samo na 4 biračka mjesta.
Ne treba sumnjati kako će "zastupnici dijaspre" taj svoj postupak
pokušati opravdati „višim interesom“ ulaskom Hrvatske u Europsku uniju,
ali će ih demantirati riječi predsjednika HDZ 1990. Bože Ljubića;
„pouzdano znam kako EU nije zahtijevala ograničavanje prava glasovanja
hrvatskih državljana izvan Hrvatske, već SDP“. Taj zahtijev hrvatska
premijerka Kosor prihvatila je iz, svima je već jasno, krajnje
sebičnih razloga, kako bi ona bila ta koja će Hrvatsku uvesti u EU.
Između služenja svom narodu i služenja Jadranki Kosor, zastupnici
Hrvata izvan Hrvatske odlučili su se za služeje Jadranki. Ljubić je
citirajući velikog Vaclava Havela kazao kako političari trebaju
postupati po vlastitoj savjesti. Kada su predložili dopisno glasovanje
Bagariću i Vukiću moguće je, proradila je savjest, i po tome se za
nijansu razlikuju od Bošnjaka, Andrića Lužanskog i Marića. No oni su se
sa vlastitom savješću brzo obračunali, povlačeći amdmane, koji su
naljutili Jadranku..
U pokušajima umirivanja vlastite savjesti, ako je imaju, „naši
zastupnici“ mogu se pozvati i na jedan novinski natpis- „Kako je bolje
3 fiksna nego trinaest fikusnih zastupnika.“ ( dijaspore u Hrvatskom
saboru). No, bojim se kako im to neće pomoći, jer je i polupismeni
znaju kako je to kvazi argument. Po kojoj to logici tri zastupnika,
koje će ubuduće birati hrvatski državljani izvan Hrvatske neće biti
fikusni, ako je ovih 13, koliko ih je maksimalno moglo biti izabrano,
bilo fikusno. Ako bi tvrdnju da su zastupnici Hrvata izvan Hrvatske
bili fikusi prihvatili kao argument za opravdanje praktičnog ukidanje
prava glasa hrvatskim državljanima izvan Hrvatske, onda bi komotno
mogli ukinuti demokraciju, i pravo glasa svima u BiH,( i ne samo u BiH)
jer većina građana tvrdi da oni koje su izabrali ne zastupa njihove,
već vlastite interese, interese svojih stranačkih šefova i rade samo
za svoju, s oproštenjem, guzicu. Pa ipak, takva suluda ideja nikome,
normalnom, ne pada na pamet. Dodatan problem gospode „fiksnih
zastupnika“ bit će njihov legitimitet. Ta tri zastupnika neće, zapravo,
predstavljati nikoga, jer će u Hrvatski sabor biti izabrani s manje od
5 postio glasova ukupnog hrvatskog biračkog tijela izvan Hrvatske.
Istina ne nominalnim, ali praktičnim ukidanjem prava glas,a za 300. 000
hrvatskih državljana izvan Hrvatske, ukida se i mogućnost da
„zastupnici dijaspore, bilo kada u budućnosti, mogu biti faktor koji će
u zamjenu za osiguranje saborske većine od vlasti ishoditi ne samo
financijsku, političku, već i i svaku drugu potporu za birače koji su
ih izabrali, kao što je to učinio SDSS Milorada Pupovca, ili HSS i HSLS.
Službeni Zagreb, kažu, ovim poručuje bh Hrvatima da se okenu Sarajevu.
No, poruka bh Hrvata službenom Zagrebu treba biti kako ne može tek tako
skinuti odgovornost sa sebe za obespravljenost Hrvata u BiH, jer je
upravo Hrvatska potpisala Dejtoniju. Iz toga proizilazi i njezina
obveza da pomogne Hrvatima u BiH da se izbore za institucionalnu
ravnopravnost u BiH.
No, vratimo se „našim zastupnicima“. Bošnjak i Lužanski izdali su one
koji su ih izabrali. Poslušali su svog stranačkog šefa Čovića i njegovu
šeficu Jadranku. I Goran Marić između svojih birača i stranačke šefice,
odlučio se za šeficu. Bagarić i Vukić ( koji su i članovi
Predsjedništva HDZ 1990.) nisu postupili kako je to najavio njihov
sranački šef Ljubić i oni su okrenuli leđa svojim biračima..Hoće li ih
Ljubić isključiti iz stranke. Vidjet ćemo. Sada je na testu njegova
vjerodostojnost. No, jedno je sigurno, kao što narod ( bh Hrvati) pamti
tko je u ime Hrvata potpisao Daytonski , tko Bečki sporazum, tko
Petritschewe amandmane, tako će zapamtiti i imena onih koji su ih
izdali podržavajući diskriminairajuće izmjene ustava Hrvatske . Teška
riječ, ali nema preciznijeg izraz za njihov postupak.
(čitanja 728) |
