|
Ponedjeljak, 29 Studeni 2010 |
 U
ovo moderno doba razdora časti i obmane ljudskog života, gdje pravda
puca po šavovima pod pritiskom korupcije koja sve više nalazi utočište
u mladima, prije idealistima, a sad s vremenom samo praznim ljuskama
punim propuha i bespoštednog vrućeg zraka, nameće nam se vješto
zamaskirani i gore spomenuti problem 'ercegovačka mlađarija.
Pripadnik sam mlade
hercegovačke garde te redovito slušam raznorazne komentare i neumjesne
prigovore starijih zemljaka. Mene i moju generaciju redovito se opisuje
kao razmaženu, buntovnu, ateističku i izgubljenu mladost. Možda se
karakteristike i poklapaju s istinom…U moru silnih putokaza – lagano se
gubimo. Pretvarajući Boga, cijelu nebesku hijerarhiju i etičke norme u
nama slične te, samim tim, prihvatljive spodobe i zakone – postajemo
ateisti. Materijalizam je uzeo svoj krvavi danak, a raju više boli
ćošak za kategoričkim imperativom ili Euripidovom upotrebom "deusa" iz
stroja.
Paradoks našeg današnjeg vremena je što imamo sve veće i
veće kuće, ali kraće živce. Izgrađujemo sve šire i šire putove, ali
pogledi na svijet su nam sve uži i uži. Propagiramo toleranciju, ali
uopće ne toleriramo one drugačije. Ne zarađujemo, puno trošimo – ništa
nemamo. Govorimo previše, volimo prerijetko i mrzimo prečesto. Prije
sto godina morali smo mrziti Židove, prije pedeset crnce, a evo danas
nije dobro biti – musliman ili, šta-ja-znam, Damir Polančec.
Naučili
smo kako preživjeti, ali ne i kako živjeti. Iako se nameće pitanje
postojanja pa čak i stvaranja alternative – i prije pomisli na samu
akciju dižemo ruke i od sebe i od naše stvarnosti. Elem, zaglibili smo.
No,
mi, mladi, nismo homogena grupa nego skup pojedinaca s vlastitom
osobnom strukturom. Iako se iz mase uvijek izdvoji nekolicina sposobnih
mladaca, "staračka" generalizacija ubija svaki pokušaj aktivacije. Opet
s druge strane… Stariji ne mogu objektivno govoriti o mladima. U vaše
vrijeme mladost je završavala poslije mature; danas se mladost proteže
sve do tridesetih godina.
Nakon tridesete svi oko sebe podižu
zidove: nakon nekoliko nesretnih ljubavi, žene bježe od opasnosti,
izlaze s impotentnom geruzijom koja im ulijeva sigurnost i odijeva ih u
krzno. Muškarci više ne žele voljeti: mučno stečeni novac odlazi u ruke
mostarskih prostitutki. Svatko je na sebe navukao oklop i više nikad ne
želi ispasti smiješan ili nesretan. Žališ za godinama kad ljubav nije
toliko boljela.
Kad si imao šesnaest godina, izlazio si s curama
i nogirao ih ili su one tebe bezopasno napucavale; sve bi bilo gotovo u
dvije minute. Znao si da će doći druga. Znao si da život neće prestati
s tim. Zašto je onda, poslije, sve postalo tako važno? Logično bi bilo
da je obratno: u adolescentnoj dobi drame, a lakoća u tridesetima. Ali
to nije slučaj. Što ste stariji, to ste osjetljiviji. Mladost
neprimjetno oblači halju starosti te razbijajući sva zrcala spušta veo
prolaznosti na svoje oronulo lice.
Vama, starijima, nemoguće je
o nama neutralno govoriti ili pisati. U nama vidite sebe. U nas
kopirate svoje strahove, razočaranja, frustracije i ideale iako mi s
vašim idealima nemamo ništa. Mi smo robovi vaših navika te loših i
promašenih tradicija. Uporno prigovarate kako se mi ne želimo uključiti
u društvo - u taj vaš privatnih svijet, ali odrasli su ti koji ne žele
prihvatiti svijet mladih u svoju kulturu. Mladi su onakvi kakav je
svijet. Za sve što ne valja vi ste odgovorni. Ovakvo stanje ste vi
stvorili. Zbog svega ovoga nemojte u svojim predizbornim pamfletima
nabrajati koliko se mladih ljudi iselilo ili ubilo. Jer vi ste za to
krivi. Popis iseljenih ili ubijenih mladih je vaša optužnica.
Uvijek
govorite kako smo mi budućnost ali nam uporno krijete sadašnjost.
Mnoštvo mladog življa je napustilo državu, a želje su za napuštanjem
broda koji pluta i dalje snažno izražene.
Lako je moguće da na njemu ostanu tek raspikuće i poltroni. No nitko ne želi priznati krivnju.
fra Dalibor Milas | Naša ognjišta
(čitanja 556) |
