 Kada je župnik u Posušju fra Milan Lončar na pučkoj misi kazao župljanima da 75-godišnji Frano Kovač, po vlastitoj želji, više neće voditi sprovode, mnogima je krenula suza na oči...
Jer, Frano je taj posao, ako se vođenje sprovoda može nazvati poslom,
vodio ravno pedeset godina, pri čemu je na onaj svijet ispratio 4600
pokojnika. Čuvši za Franinu “ostavku“, nazvao sam ga i zamolio za
razgovor.
- Ajde ti dođi oko tri sata na greblje Martića križ - veli mi Frano. Ja ću bit na pokopu pokojne
Ljubice Jukić.
Bio je to prvi pokop u Posušju nakon 50 godina na kojemu je Frano
prisustvovao kao obični građanin, bez svoga svečanog crnog odijela,
bijele košulje i kravate, što je Franina uniforma. Iz početka nije dao
da ga snimimo bez te njegove uniforme. Pristao je tek kad smo kazali da
ćemo ga uslikati i u civilnom odijelu i u pokopnom.
Prevalio 100.000 kilometara
- Kad je 1961. godine umrla moja majka Iva, ostalo
je nas devetero dice - počeo je Frano svoju priču. - A ja najstariji.
Onda su nam susjedi i rodijaci toliko pomogli u nevolji da sam odlučio
svakom u našem kraju otić na pokop. Pa sam s vrimenom počeo organizirat
pokope, tako da iz obitelji di je smrtni slučaj samo mene zovnu, a ja
sve ostalo riktam – molim Boga kod mrtvaca, raspoređujem ko će nosit
sanduk, ko na kojem mistu ić iza pokojnika…
Jer, tada nije bilo mrtvačnice, nego se pokojnika nosilo od kuće do
greblja. Običaj je kod katolika u Posušju plaćati mise za pokojnika. Oko
20 maraka po kući. Po tome ispada da je Frano za mise platio ukupno oko
sto tisuća maraka. A pošto je pokope organizirao ne samo u župi
Posušje, nego također u Rakitnu, Viru, Imotskome, Duvnu…, to je svojim
autom prevalio idući na pokope za pedeset godina više od sto tisuća
kilometara.
- A di je kilometraža što je Frano napravio ka hodočasnik u Lourdes, Fatimu, Svetu zemlju, Bleiburg - veli Franin susjed
Zdravko Filipović. Iša je on i na sprovod Franji Tuđmanu. On
je posuška institucija. Sve on to radi iz srca, iz ljubavi prema
ljudima. On je mira poštenja, od njega se mogu oštije pravit, Bože mi
prosti. Pošto je svakom pokojniku izmolio barem stotinjak Očenaša,
Zdravih Marija, Slava Ocu i Pokoj vječni, te pošto svako jutro izmoli
120 Očenaša, ispada da je Frano u životu molio više nego bilo koji
svećenik.
- Isto me privario jedan pratar u Međugorju - kaže Frano. Velim ja njemu
da stalno molim, ka što i jesam, sve mu lipo ispripovidam, a on meni za
pokoru dade sto krunica svetog Ante. Pitam ja njega je li to pokora za
me ili za čitavo selo, a fra Josip veli ka odgovor: - Udri vola koji
vuče! Kad mi dođe kakva baraba na ispovijed nakon deset godina, ja mu
dadnem samo jedan Očenaš. Inače ću ga izgubit. Pametan pratar.
Radio kao kondukter
Inače je Frano radio kao kondukter, a potom prodavač karata za Autoprijevoz Imotski. Pa je od direktora Brane Jovića
često tražio autobus za prijevoz učenika ili pak radnika do groblja. -
Pa bi se ja uvik skuža i govorio da se radi o sirotinji. Onda mi Brane
jednom veli: - Frano, Frano, velike sirotinje kod tebe. A dobar čovik
bio. Dočekali smo i župnika fra Milana Lončara, koji je na gore
spomenutoj misi nazvao Franu desnom rukom posuških svećenika i živom
legendom. - Ovakav se čovjek rijetko rađa - kaže fra Milan.
- Nisam sreo obitelj koja je spremna dočekati smrt, koju smrt ne
iznenadi. E, zato je tu Frano kao oslonac. Ja mu čestitam i na tome što
je u pravo vrijeme kazao da više to ne može raditi. Još je vitalan, ali
to iziskuje napor. Stvarno ne bi bilo fino vidjeti Franu da tetura
između grobova. On je našim pokopima da dostojanstvo, a Posušju
civiliziranu dimenziju u kulturi smrti. On je doveo i glazbu na pokope.
Prvo je dovodio trubače iz Imotskoga, a kasnije su neki mladi Posušaci
naučili melodije. Ja sam javno predložio Franu za đakona u našoj župi.
Jer on neke poslove može odraditi bolje nego ikakav svećenik. Fra Milan
i Frano ispričaše na kraju kako se fratar na misi upitao kako se
odužiti Frani Kovaču. Pa sam odgovorio: - Svi ćemo doći na njegov pokop.
- A ja sam zavika iz puka: Velečasni, more bit da ću ja doć na tvoj,
pa se svit žestoko zasmija - veli Frano.
‘Najteže ni je pao pokop naših šest poginulih branitelja’
Frano ima fenomenalno pamćenje. Zna napamet datum svakog
pokopa kojemu je nazočio. Kao računalo. Veli da je mnogo suza vidio, a i
sam ih ronio.
- Moraš tu bit hladan, ali se nekad ne mere. Najteži mi
je bio pokop šest naših branitelja koji su poginuli na Bokševici. Šest
bili sanduka… - briše Frano suze.
|
Pomogli mu obnoviti kuću nakon požara
Pomozi ljudima, pa će i oni tebi - dodaje Frano. Eto,
meni izgorila kuća 2005. godine. Za misec dana ljudi su je dotrali za
novu. Moji prijatelji i rodijaci, ovi naši poduzetnici… Ma, nije ga bilo
ko mi se nije javio za pomoć. Neki su mi nudili novce, ali nisam tija
uzet. Lako je za novce, kad imaš ljude - veli Frano.(SD)
(čitanja 696) |
