|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga Mare, ne stigoh ti prošli put napisati o svim promjenama u našem kraju, zato sada nastavljam. Naša su sela velika radilišta. Nikakve se tvornice( na sreću nas koje zagovaramo seoski turizam?!), i nikakvi hoteli ovdje ne grade. Grade se, ne bi vjerovala, vikendice, kuće, kućetine. Znam da ćeš se začuditi jer je i ranije bilo više kuća u selu nego stanovnika, pa tko to lud novac opet trpa u zidine. Vidiš Mare, sada je, govorim samo za naše selo, iako je slično i u drugima, tri puta više kuća nego stanovnika. Ne sada preko ljeta, nego ostali dio godine. Dođu naši iseljenici iz bijeloga svijeta i baš tu, na pradjedovskom ognjištu grade nove, ili obnavljaju stare, davno napuštene kuće. Neki i pojate i negdašnje štale pretvaraju u ugodno mjesto za boravak, za odmor daleko od gradske vreve, vreline asfalta, zagađenog zraka, hrane…
Je, i ranije su iseljenici iz našeg kraja dolazili u zavičaj, ali su bili gosti kod rodbine. Istina, ranije se dolazilo rijetko, a i rodbina nije imala drugog posla nego ugošćavati vas preko bare, ali i iz Europe. Svaki dolazak nekoga od naših iz Amerike bio je veliki događaj. Sada su takvi dolasci česti, gotovo svakodnevni, pa se sada , bez pompe, samo usput spomene da je stigao taj i taj, njegov unuk ili praunuk. A mlađi svijet obično ne zna tko je taj i taj, ali se vrlo rado ide na piće s unucima mu i praunucima, bez ikakve obveze ugostiti ih. A više i nema nitko vremena, a sve manje i živaca i novca, biti domaćin po mjesec dva iseljenicima i njihovim potomcima. I ovi, kao pametni ljudi, to shvatili.
Marko Joskanov iz Australije poslao zimus 500.000 dolara građevincu Iki da mu izgradi kuću na ćaćinoj Podvornici. I evo, za Gospojinu došao s 25 svojih potomaka, uselio u kuću, bit će ovdje, kaže, mjesec dana i vraćaju se. Ali, sada će napraviti plan dolaska na odmor u zavičaj, pa kuća će rijetko biti prazna. Takvih je sve više pa se Antiša za skorašnje izbore sprema , kaže, uvesti redovnu autobusnu liniju od našeg sela do Amerike i Australije i nazad, dakako! I mnogi će u to prije povjerovati nego u obećanje uvođenja redovitih autobusnih linija do nama susjednih mjesta, jer je to godinama nemoguće ostvariti?
I naš Deniken sa stanom i zaposlenjem u Zagrebu, svaki vikend preko zime proveo je u selu preuređujući pojati u ugodno mjesto za stanovanje. I nitko sretniji od njega kada je useljavao u svoju kuću. Sada, kaže, može odmor i vikende provoditi noći gledajući zvjezdano nebo zavičaja, osvićati na Vignjišću, piti vodu na Brizumili, kupati se u Šujici. A djeca mu, navikla na buku velegrada začas obole od tišine i seoske idile, pa svakodnevno putuju na morsku obalu, udaljenu manje od sto kilometara od našeg mjesta.
A znaš onoga Juru što je kao mladić prebjegao u Kanadu? Sada ti je on, a podaci su službeni, među stotinu najbogatijih Kanađana. Napravio ogromnu vilu na Buškom jezeru i svake godine doleti malo otvorit prozore i prozračit kuću. Kaže, samo je tu svoj na svome i samo tu diše punim plućima. Za sada rijetko, ali s godina će dolaziti sve češće, dok jednog dana, kaže, ne prestane odlaziti.
I vesele Mare sve te nove ili obnovljene kuće, ali žalosti što su najveći dio godine prazne. Sablasno puste! Da je barem cijelu godinu ljeto ili vrijeme oko Gospojine ne bih strahovala da će naš kraj izumrijeti. Ovako se bojim da će postati samo vikendaško naselje u koje će dolaziti potomci ovdje rođenih, punog novčanika, a prazne duše, osjetila imunih na ovu ljepotu. Sve ovo, Mare draga, nije razlog da ti odustaneš od svoje ideje obnoviti onu našu pojatu i pretvoriti je u muzej uspomena. Da eksponate u njoj pohranimo samo nas dvije, posjetitelji bi imali što vidjeti, čuti, osjetiti, a ako bi mene tu zaposlila i-opipati, haha. Očekujući te skoro, pozdravljam te sada. Tvoja Anđa.
(čitanja 1847) |
