 Izlazak Zbornika bacio novo svjetlo na ovu,
mislilo se, dobro poznatu temu. Radovi četrnaestoro autora na 392 stranice popraćeni
sa 111 crteža i fotosa, 22 dokumenta i čak 809 fusnota, obogatili su ovaj
Zbornik čiji je izdavač Udruga...
Prava je šteta što
se predstavljanje zbornika „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ (1875.-1878.)
u dvorani Županijske skupštine poklopilo s krizmom u Tomislavgradu. Ovako
predstavljanju zbornika koji je u izdanju Udruge „Vojvoda don Ivan Musić“
objavljen 2010. godine prisustvovalo dvadesetak Tomislavgrađana, a isto tako
zanimljivo je da su u publici brojnije bile dame. Predstavljanje je organizirao
tomislavgradski ogranak Matice hrvatske. Kako je u uvodnom obraćanju kazao
predsjednik Matice Mate Kelava, Zbornik je bila „pedeset i sedma knjiga koja je
predstavljena“ u organizaciji matičinog ogranka.
Zbornik su
predstavili Nikola Rašić, redaktor koji je govorio na temu: „Autori u Zborniku
i njihovi radovi“. Željko Raguž publicist iz Mostara govorio je na temu
„Značenje Hercegovačkog ustanka i njegove refleksije i na trenutačne prilike u
BiH“, dok je urednik Dušan Musa, novinar i pisac izlagao o temi „Udruga vojvoda
Musić, kronologija nastanka Zbornika, sadržajne zanimljivosti i ciljevi
izdavača“. Izlaganja su trajala u prosjeku po petnaestak minuta, a program je
čitanjem ulomaka upotpunio moderator Mate Kelava.
O Zborniku
U organizaciji Udruge „Vojvoda don Ivan Musić“ u prigodi 130
godina Berlinskog kongresa i 160 godina rođenja ustaničkog vođe, vojvode don
Ivana Musića, u Ljubuškom je koncem 2008. godine održan znanstveni skup na temu:
„Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ (1875.-1878.). Kao produkt znanstvenog
skupa početkom 2010. godine objavljen je i zbornik radova autora iz BiH,
Japana, Hrvatske i Crne Gore. Tek je izlazak zbornika bacio novo svjetlo na ovu
mislilo se dobro poznatu temu. Radovi četrnaestoro autora na 392 stranice popraćeni
sa 111 crteža i fotosa, 22 dokumenta i čak 809 fusnota, obogatili su ovaj
Zbornik čiji je izdavač Udruga „Vojvoda Musić“ iz Ljubuškog, a pokrovitelji
općina Ljubuški i Vlada R. Hrvatske.
Evo i kratkog
prikaza po autorima:
Pišući o toj temi „Ustanak
din Ivana Musića kao prilog afirmaciji hercegovačkog identiteta i imena“ dr.
sc. Ivo Lučić efektno zaključuje da su i „turski i austro-ugarski činovnici i
diplomati Hercegovinu i Bosnu tretirali kao dvije različite pokrajine“. Drugim
riječima kazano to znači da su provizorne tvrdnje kako je Austro-Ugarska
Monarhija nasilno nametnula dvočlano ime Bosni i Hercegovini. Prof. dr. sc.
Miroslav Palameta obrađujući kulturne i duhovne prilike u donjoj Hercegovini
uoči ustanka, navodi podatak da je „Popovo polje bilo pod vodom veći dio godine
te da je ispod Ravnog i ostalih sela bilo isto toliko čamaca koliko i u selima
na Neretvi“.
Dr. sc. Zlatko
Hasanbegović na Hercegovački ustanak je kroz razmišljanja Ante Starčevića,
Josipa Juraja Štrosmajera i želja Narodne stranke pokazao da vodeći ljudi
hrvatskog političkog diskursa nisu razumjeli što se u biti u Hercegovini događa,
odnosno narod su sagledavali kroz vizire svojih ideja. Prof. dr. Josip Vrandečić
iz Splita opisao je stremljenja ondašnjih velikih sila u odnosu na kako ga
naziva „Hercegovačko-bosanski ustanak“.
 Drugo poglavlje
započinje prikazom životnih prilika Hrvata u Hercegovini uoči ustanka od strane
prof. dr. fra Andrije Nikića, koji navodi i da „Austrija nije pomagala ustanak,
ali je brinula za izbjeglice 40.000, Crnoj Gori 26.000, Dubrovniku 16.865…“
Iako po opsegu jedan od kraćih rad dr. sc. Marijana Sivrića kroz prikaz obveza
župljana prema župniku „Orahovo: tri polustarice šenice, pleće;, po oke masla;
grudu sira; runo vune“, oslikava i teško socijalno stanje. Dr. sc. Anđelko
Mijatović je priredio do sada najpodrobniji prikaz borbenih djelovanja u
Zapadnoj Hercegovini i livanjskom kraju uz niz do sada nepoznatih detalja.
Prof. Milo Jukić svoj znanstveni rad zasnovao je na prikazu neobjavljenog
ljetopisa kreševskog samostana u doba
ustanka u kojem se kroz zapis „ove godine 1875. s početka miseca lipnja poče
ustanak Ercegovački porad zuluma turskoga…“, potvrđuje teza o izbijanju ustanka
u lipnju i u Dračevu.
Doc. dr. Živko
Andrijašević, pišući da je ustanak izbio bez znanja i suglasnosti crnogorske
vlade, konstatira da je „bio izazvan socijalnim, a ne političkim razlozima“.
Ovaj renomirani povjesničar iz Nikišića navodi da je knjaz Nikola zamislio Crnu
Goru u granicama „Drim na istoku, Lim na sjeveru, Neretva na zapadu, a
Jadransko more na jugu“. Najopsežniji u Zborniku je rad dr. don. Ivice Puljića
koji uz rasvjetljavanje uloge vojvode don Ivana Musića donosi i niz drugih
detalja između ostalog dokumentira da je tvorac „Načertanija“ Ilija Garašanin
još za života vojvodi Mići Ljubibratiću „namijenio zadatak za Hercegovinu“.
Zahvaljujući vještom političkom manevriranju unatoč crnogorskom protivljenju i
činjenici da je govorio pet jezika, Ljubibratić se u izvješćima stranih
dopisnika vrlo brzo nametnuo kao glavna osoba ustanka. Nakon dogovora Crne Gore
i Srbije prema kojem je Hercegovina do Neretve trebala pripasti Crnoj Gori, a
Bosna i Zapadna Hercegovina Srbiji, Ljubibratić je trebao „postaviti tabor u
Rakitnu“.
Treći dio započinje
zajedničkim radom mr Miho Shimizu iz Nagoye i Mile Jukića iz Kreševa, koji kroz
odjek ustanka u japanskom tisku, oslikava njegov svjetski značaj. Mr. Radoslav
Dodig se potrudio da sa čak 50 crteža i fotosa opiše oružje u Hercegovačkom
ustanku, među kojim se u naoružanju osmanske vojske susreću moderne puške i
Krupovi topovi. Rad Ive Raguža govori o oslobađanju Stoca od strane ustanika
koji u pohodu nisu zapalili niti jednu kuću. U prilogu o proučavanju sudbine
vođa Hercegovačkog ustanka Stanislav Vukorep ukazuje na njihovu neveselu
poratnu sudbinu, od vojvode Musića koji je morao emigrirati u Crno Goru, pa
Srbiju preko njegovog najbližeg suradnika Andrije Raiča do kapetana Nikole
Putice za koje je ostalo uvjerenje da su ubijeni od strane nove vlasti. Kako je
i ostale ustaničke vođe umjesto lovorika dočekao tegoban život, jasno je da su
austrougarske vlasti vodile računa o isključivo svojim ciljevima.
Uglavnom Hercegovački
ustanak kojeg su pokrenuli Hrvati, doveo je do kraha četiri stoljetne Osmanske
vladavine u BiH, što je za mnoge danas nepoznanica. Ustanak i velika kriza
nakon njega doveli su do Berlinskog kongresa 1878. godine, na kome je BiH
dodijeljena Austro-Ugarskoj, dok se turska morala povući.
Naziv ustaš ili
ustaša Pavelić „posudio“ iz ustanka!
Dr. Anđelko
Mijatović u Zborniku rješava dvojbe oko naziva ustaš ili ustaša navodeći: „U
drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogorace, kršćana i muslimana u
BiH naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi
izvojevao neke slobode i prava. U Zapadnoj Hercegovini one koji su sudjelovali
u ustanku nazivalo se ustaš-ima, nekima koji su sudjelovali u ustanku naziv je
bio ustaš, a njihove potomke se nazivalo ustaševićima“. Kao primjere za to dr.
Mijatović navodi sela Puteševicu, Tihaljinu, Klobuk… Dakle, očito je poglavnik
Ante Pavelić naziv ustaša „posudio“ iz Hercegovačkog ustanka što je ustanku i
ustanicima sigurno odmoglo u prošlim vremenima, a poglavniku na žalost, pomoglo
da pridobije mase.
Dušan Musa/TC
(čitanja 513) |
