Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

              Draga Mare, kod nas ti je pravo zahladilo, ne može se više spavat bez čarapa. Kod nasi je neobično i to što je jeseni i zimi hladno, a u proljeće i ljeti toplo. Mi volimo iznenađenja, pa i kada to nisu, ali samo kada su dobra. Pa ih i umjetno stvaramo. Eto, do prije neki dan ( a priča se godinama ponavlja) naši u selu su kukali kako ove godine nema krumpira, pojela ih zlatica, miševi, pa kako će ih bit kad kiša nije padala…A da sada kada se kopaju prošetaš poljem vidjela bi kako se bijele, bjelasaju, razastrti na ledini, ma sirove bi ih jeo. I svi kažu da su rodili taman, dakle ima ih upravo onoliko koliko treba, možda malo više, ali neka se nađe. Hoću reći da su svi znali, jer su zavirivali, da krumpira ima, ali-treba sam sebe iznenadit.

             Tko o čemu, reći ćeš ti, siromah o- krumpirima. Znaš da ih ja i ne volim dok ima mesa, a ima ga, hvala na pitanju, i friškog i suhog! Ne u kući, nego u trgovini, na tržištu, a za cijenu ne pitaj-ne možeš uživat jeftino. Točno znam čega si se sad sjetila: vani pada snijeg, bura fijuče, a nas desetak ukućani natiskali se oko peći, miris kupusa i suhog mesa nas opija, nikad dočekat da se skuha. Kad se skuha, onda se hladi, a mater moli-pozdravlja Gospu, molitva se otegla, nikad dočekat amen, a svima već voda na usta. Reci da sam pogodila-to je ta idila koje više nigdje nema, osim u sjećanjima.

           Priznajem, meni je još uvijek do mesa, a tebi? Tebi do politike i to do ove naše, jadne, nikakve, smiješne naprosto. Smiješne, jer narod, u svojoj nemoći, izmišlja lijepe kletve političarima: dabogda vam supruge našle ljubavnike, a vi pred ljubavnicama bili nemoćni; dabogda vam pukla proteza čim zagrizli pršut i janjetinu; dabogda vam izbušili gume na Audiju A 6 u mrkloj noći, u dubokoj šumi, vuci oko vas vijali, a medvjedi brundali; dabogda vam sinovi i kćeri, umjesto u školi, bili u Big Brother kući; dabogda živjeli samo od plaće, plave kuverte sanjali; dabogda svoje džepove praznili, a proračun punili; dabogda, ma dabogda vam Bog pamet prosvijetlio kako bi shvatili da ste nesposobni i da ste krivi ljudi na pravim mjestima, zahvalili biračima i tiho na prstima odšetali u zaborav! Vidiš kako je naš narod postao kulturan, pače skrušen, i kako ima blage kletve. Sjeti se samo onih groznih koje smo od naših starijih slušali u djetinjstvu i mladosti, te onih kletvi pretočenih u pjesmu, tipa: «Znat ćeš , dragi, što je moja kletva, kad te bude trgala Neretva» ili «Oj svekrvo, što si me kudila, zmija šarka oči ti popila» i meni najstrašnija:»Ako , dragi, imaš drugu dragu, oči tvoje visile o špagu». Je li da je strašno, i sada me jeza spopada. Zamisli da današnje preljubnike stigne takva kletva, ne bi špage…

         Pohvali me što sam našla dobar recept za ova pisma: prvo posna hrana, pa red mladog iliti friškog mesa, red politike, pa red narodnih običaja, pa aktualija, pa ću ti, evo na kraju, malo i ekologije.

        Jutros se dignem na lijevu nogu ( a obje su mi lijeve, tako kažu moje nevjeste!) i vidim vozilo za odvoz smeća već ode, a meni kanta puna smeća ostade iza kuće. Vičem na onoga komunalca što ne istrese i moje smeće, a on me hladno pogleda, zakoluta očima i zagalami: «Pa milostiva, ako sam smećar, nisam ni pas tragač, ni izviđač»!. Postiđena, slegnuh glavu, priznah da je u pravu, ali me zaboli neobuzdan smijeh iz moje kuće. Nevjeste piju kavu! Dobra kakvu me je Bog dao, namjestim i ja osmjeh:»Jeste li se naspavale, drage moje, što niste prije doručkovale, pa onda pile kavu i pušile»! Pohvali me kako sam dobra svekrva, a ostalo, što nije za pisanje, ispričat ću ti, dug je Život. Tebi još dulji, želi tvoja Anđa.

Komentari (0)