 Jedna topla , spontana i ljudska priča iz pera Lise možda na najbolji način
oslikava Šujički polumaraton i šujičke ljude, te daje odgovor na pitanje Što je
polumaraton za Šujičane.
Napominjemo da je Lisa u ovome trenutku na putu za Svjetsko
prvenstvo u Koreji gdje u subotu nastupa u maratonskoj utrci, koja je ujedno i
prva disciplina na ocvogodišnjem Svjetskom atletskom prvenstvu.
Držimo
palčeve Lisi!
Prije Berlina i Linza, trčala sam jedan “brzi” polumaraton u sklopu
priprema za maraton. Zapravo, u kolovozu je teško naći polumaraton u
Hrvatskoj ili u okolici . Zbog toga smo se odlučili da neću trčati ni
jedan prije Svjetskog prvenstva. U međuvremenu, organizator Šujičkog
Polumaratona je kontaktirao mog trenera i pitao ako bih mogla nastupiti.
Na kraju smo odlučili da ću ići tamo ali da ću trčat više trening utrku
nego pravu brzu trku kao prije. Prije utrke sam trčala 30 minuta.
Počela sam utrku u tempu malo ispod 4:00/km i onda sam svakih 6
kilometara ubrzavala prateći puls tako da svaki dio utrke trčim u
određenoj zoni. Zadnja polovica utrke je bila nizbrdo, na nekim
dijelovima jako nizbrdo! Tako da sam jedan kilometar išla 2:59! Istrčala
sam cijeli polumaraton u vremenu 1:16,27! I sveukupno sam prvi put u
životu pobijedila u muškoj i ženskoj konkurenciji… što je bilo malo
čudno za mene. Ali moram priznati da su svi navijali za mene ko “ludi!
Pošto Šujica nije veliko mjesto činilo mi se da je cijela okolica došla
gledati utrku.
Nakon utrke željela sam se istuširat ili barem presvući u suhu
odjeću. Pošto nije bilo svlačionice, blizu cilja je bio jedan kafić.
Otišla sam pitat da li bi se mogla presvući u WC-u. I prije nego što sam
uspjela zaključati vrata, čula sam da netko kuca po vratima. Rekla sam,
,,Samo malo.” Na moje iznenađenje tada sam čula glas srednjovječne žene, ,,Kakav WC?! Trebaš se istuširati?” Odvela me do svoje kuće i rekla: “Imam dvije kupaonice, jedna sa tuš kabinom i jedna s kadom. Ti izaberi koja ti bolje paše.” Nakon
što sam završila, ona me je još pitala da li sam gladna ili žedna. Ona
bi me još i hranila! Ali pošto je i ovo bilo velikodušno od nje rekla
sam da moram naći svog trenera prije nego što pomisli da su me oteli. 
Nisam mogla vjerovati da bi netko mogao pozvati neznanca u svoju kuću i
ponašati se kao da sam dio obitelji. Što je još neobičnije nije se samo
ona tako ponašala, svi ljudi bi dali sve samo da se osjećaš ugodno. U
Šujici sam doživjela jedno od najljepših iskustava koja ću uvijek nositi
u sjećanju!
Lisa Stublić/blog
(čitanja 414) |
